in

“Audicija” je prije 35 godina pokorila Jugoslaviju i najavila sunovrat teatra u raljama nekulture

Kultna predstava Akademije scenskih umjetnosti Sarajevo 1985. godine dobila je svoju televizijsku verziju “Audicija” i postala jedan od najgledanijih jugoslavenskih programa.

Ispitna vježba koja je uključivala profesora glume i galeriju bizarnih netalentovanih glumaca u pokušaju, slika je bh. teatra koji je nekada ismijavao nekulturu, a danas šuti i trpi.

Nema više dnevnica, naloga za putovanje, upravnih odbora i hostesa, zavapili su prije nekoliko dana direktori sarajevskih pozorišta, upirući prstom u svoj skori kraj i moratorij na zapošljavanje, između ostalog i u institucijama kulture, koji je donijela Skupština Kantona Sarajevo, u gradu gdje čak šezdeset nezaposlenih diplomiranih glumaca “ćami ćekajući”.

Samo jedan “nedramaturški” pogled na repertoar jednog sarajevskog teatra i fotografiju glumačkog ansambla odaje tužnu činjenicu da je od pet predstava izvedenih u septembru ove godine dvije režirao stranac, a da se pola ansambla nije pojavilo na “daskama koje život znače” niti jedan jedini put, iako su za prošli mjesec uredno primili platu.

Kriva je korona, dobro, ali ovaj ritam produkcije datira još iz vremena kada se nisu nosile hirurške maske na licima.

Na opskurnoj vanrednoj press konferenciji, koja je imala sve elemente “Audicije”, prije svega mračnu dvoranu i jedan stol iz osamdesetih, ljudi koji vode sarajevske teatarske kuće, u društvu ministra karatiste sa zelenom maskom na licu, rekli su da novca više nema i da se boje kako je kulturi došao kraj, iako mi već pola godine znamo kako je “kod glumca kultura prazna sva”.

Statiranje u kukuruzu

Zanimljivo je da je samo jedna bosanskohercegovačka predstava bila gledanija od “Audicije”, koju je prema službenim podacima biletarnica pogledalo skoro tri miliona ljudi. Bila je to monodrama Josipa Pejakovića “On meni nema Bosne” iz 1975. godine, kojom je glumački bard sam na sceni punio dvorane širom cijele bivše Jugoslavije i dijaspore. Drama je također imala svoju televizijsku verziju, a ostala je upamćena po ontološkom pitanju: “Kako, bolan, nema Bosne?!”.

Ako Neretva huči, a jedna teatarska kuća ima stotine zaposlenih, kako onda nema kulture u Bosni? Nema, jer osim što repertoare pozorišta niko ozbiljno ne promišlja kako bi se približio potrebama i interesima današnje publike, veliki broj zaposlenih glumaca u matičnim kućama “statira u kukuruzu”, dok sav teret produkcije, a to kažu i rukovodioci, počiva na vanjskim saradnicima.

Javna je tajna da postoji određeni broj glumaca koji su zaposleni u sarajevskim teatarskim kućama, ali uglavnom nisu angažirani na predstavama, jer su teški za saradnju, pa je svima lakše da projekt zaživi bez njih.

Biro rada

“Audicija” je nastala kao rezultat ispitnog procesa, a temeljena je na vježbi studenata glume koji na prvoj godini imaju zadatak stvoriti “skicu za lik”. Pod mentorstvom profesora Bore Stjepanovića, tadašnji studenti Branko Đurić, Admir Glamočak, Željko Ninčić, Emir Hadžihafizbegović, Haris Burina, Saša Petrović, Jasmin Geljo, Mladen Nelević i Željko Kecojević su vježbu postavili u kontekst situacije prijemnog ispita, na kojem se pojavljuje galerija bizarnih netalentovanih tipova. Oni su pokušavali upisati studij glume, donoseći sa sobom monologe i recitacije, u čijoj izvedbi se ogledalo balkansko kulturološko dno.

“Audicija” je na Otvorenoj sceni Obala prvi put postavljena u decembru 1984. godine, rugajući se svim onim ambicioznim “freakovima” koji su u lovu na svojih pet minuta slave, a to je ono što “mrtvi ozbiljni” danas gledamo u raznim reality i talent show programima, nazvanim po organizacijama koje uključuju uzgoj životinja i poljoprivrednih kultura, poput “Farme” ili “Zadruge”.

Likovi iz “Audicije”, sjetimo se Mensura Meme Gelje, u kulturu ulaze zalutali kao na biro rada. Tamo opstaju, rade malo ili loše, pa zovu u pomoć, iako ih još uvijek niko nije izložio tržištu na kojem se kulturni radnici odavno bore za poslove i projekte, jer se na tržištu odavno opstaje zahvaljujući sposobnosti generiranja interesa za određeni kulturni proizvod.

Znaju to oni rijetki koji s radnog mjesta odlaze na snimanje filmova, televizijskih serija i reklama, uživajući udobnu poziciju djelovanja iz domena kulture, koja se finansira iz budžeta i koja, slažemo se, nikako ne smije biti tretirana kao vodovod i komunalna preduzeća, ali za nju ipak mora postojati interes krajnjeg korisnika, jer u protivnom ono što pozorišta rade, služi samo njima i nikome više.

Press konferencija, koja je bila svojevrsni “teatar u teatru”, dramaturški postupak poznat kao cijepanje teatarske fikcije i (ponekad) izravno obraćanje publici, pokazala je kako su direktori, za koje se zna da su postavljani na čelo institucija isključivo po stranačkoj pripadnosti, na trenutak iskočili iz svojih uloga. Upozorili su da se događa tragedija koju ni sami više nisu u stanju kontrolirati, iako godinama poslušno učestvuju u njenom kreiranju.

Dok je bilo novca, kojeg danas ima kao jogurta u vicu Mustafe Sudžuke, stvaran je privid kako nema nikakve potrebe za “pravljenje dodatne drame”. S istim ministrom u glavnoj ulozi, nedavno se događala prava akciona drama u kojoj se u stilu Jackieja Chana mahalo platnim listama uposlenika sarajevskih muzeja, gdje je perverzija “uhljebarenja” doživjela svoj konačan trijumf i gdje smo vidjeli kako je kultura samo paravan za besramno otimanje novca građana koji se sve više napajaju na kontejnerima, a sve manje na “Čarobnoj fruli”.

Kulturni radnici svoje budžetske pozicije i propitivanje onoga što rade uglavnom pravdaju rečenicom “ne razumiješ ti to” (“Kontaš?”, što bi rekao Sudžuka) i prijezirom prema popularnoj kulturi i medijskim radnicima, koji su, ironično, ponekad njihova jedina publika. Vrlo malo napora je uloženo u pametno promišljanje repertoara kako bi se današnjoj publici približili klasici dramske literature, zbog čega teatarske kuće, između ostalog, i postoje. Možda bi se moglo ići u smjeru nekih zanimljivih viđenja Šekspira ili Čehova, ako je već “Audicija” frivolna zabava za široke narodne mase.

Sarajevske teatarske kuće su odabrale otići s bujicom vremena koja Hamletovo “biti ili ne biti” pretvara u “imati ili ne biti”. Publika je prepuštena kič programima i “Istanbulskoj nevjesti”, a svi zajedno idu ravno do dna, gdje će sve biti jasno osim jedne stvari – Da li je dno nastupilo kao rezultat lukavo osmišljenog koncepta ili potpunog nemara, ignorancije i nerada?

 

(Klix)

ZAVRŠENI PREGOVORI U MOSKVI: Armenija i Azerbejdžan postigli sporazum o prekidu vatre

Njemačka uvodi limit na broj radnika sa Zapadnog Balkana, evo koliko će ih moći raditi