in ,

EMIR SULJAGIĆ OTKRIVA MALO POZNATE DETALJE Znate zašto je Radovan Karadžić bio opsjednut Nagorno Karabahom?

Između januara 1993. i jula 1994. godine, Karadžić se u Skupštini bosanskih Srba u šest različitih navrata pozivao na Nagorno-Karabah. Karadžićeva okupacija bila je teritorijalna povezanost područja pod kontrolom Srba u Bosni i Hercegovini i međunarodno priznanje entiteta izgrađenog taktikom “spaljene zemlje” u istočnoj i zapadnoj Bosni. U tom smislu, često je podsjećao na Nagorno-Karabah, školski primjer neuspjeha da se osigura međunarodno priznanje teritorija osvojenog putem nasilja.

Piše: EMIR SULJAGIĆ

Nekoliko dana nakon, kako se čini, uspješne ofanzive oružanih snaga Azerbejdžana u regiji Nagorno-Karabah, premijer Armenije Nikol Pashinyan dao je intervju za vodeći njemački list “Bild“. U onome što je na trenutke izgledalo više poput galame, gospodin Pashinyan je ponovo iznio niz “historijskih“ tvrdnji, zaključujući da su „Nagorno-Karabah i Armenija trenutno na civilizacijskom frontu. Te, ako međunarodna zajednica ne reaguje na odgovarajući način na ovu činjenicu, Tursku treba očekivati blizu Beča”.

Ova izjava izgleda poput dobro poznate retorike korištene tokom ratova iz 1990-ih, usljed raspada bivše Jugoslavije. Radovan Karadžić, lider bosanskih Srba, koji trenutno služi doživotnu kaznu zatvora zbog genocida i zločina protiv čovječnosti, vjerovao je da je krajnji cilj nezavisnosti Bosne i Hercegovine “uspostaviti ‘zelenu transverzalu‘ kroz Sandžak, Kosovo i albanski dio Makedonije, i tako postati uporište islamskih, prvenstveno turskih, interesa u Evropi” . Još neki srpski političari iz tog perioda govorili su da “u mračnom carstvu islama, u torovima (…) nema (…) mjesta” za civilizirane narode, tvrdeći da Evropa nije bila dovoljno zahvalna Srbima “kao posljednjem bedemu protiv prodora islama u Evropu“.

Kako tada tako i sada, retorika “sukoba civilizacija“ je cinična taktika čiji je cilj, između ostalog, manipuliranje maštom političke klase u Evropi. Ovo nije jedina paralela između dva sukoba međusobno udaljena četvrtinu stoljeća i tri hiljade kilometara. Nagorno-Karabah je na mnogo načina služio kao inspiracija, ako ne i model, srpskom rukovodstvu u bivšoj Jugoslaviji, posebno rukovodstvu bosanskih Srba predvođenih Radovanom Karadžićem. Baš kao što su dolazili u Bosnu i Hercegovinu tokom 1990-ih, paravojne formacije iz Grčke sada odlaze u Nagorno-Karabah kako bi učestvovale u većem “civilizacijskom” sukobu. Ustvari, kada je grad Srebrenica u julu 1995. godine pao u ruke jedinica bosanskih Srba Ratka Mladića, podignute su četiri zastave – “srpska, grčka, te zastave Vergine i Vizantije“. Ovaj je narativ bio u tolikoj mjeri instrumentalni dio srpskih napora da je Karadžićev potpredsjednik Nikola Koljević (romantiziran od nekih zapadnih medija kao istaknuti poznavalac Williama Shakespearea) predložio da se traži podrška saveznika u “Rusiji, Armeniji, Rumuniji, Grčkoj, Bugarskoj, pa čak i u Makedoniji”.

I sam Karadžić je bio opsjednut Nagorno-Karabahom. Između januara 1993. i jula 1994. godine, Karadžić se u Skupštini bosanskih Srba u šest različitih navrata pozivao na Nagorno-Karabah. Karadžićeva preokupacija bila je teritorijalna povezanost područja pod kontrolom Srba u Bosni i Hercegovini i međunarodno priznanje entiteta izgrađenog taktikom “spaljene zemlje” u istočnoj i zapadnoj Bosni. U tom smislu, često je podsjećao na Nagorno-Karabah, školski primjer neuspjeha da se osigura međunarodno priznanje teritorija osvojenog putem nasilja. Ciničan kakav je bio, Karadžić je, predstavljajući bosanske Srbe u inostranstvu kao njihov glavni međunarodni pregovarač, rano shvatio da međunarodni legalitet zavisi od sile koja je sposobna da kreira činjenice na terenu. Također je shvatio da bi neuspjeh u sticanju formalnog međunarodnog priznanja na kraju značio kraj njegovog projekta, bilo u srednjem ili dužem roku.

Karadžića je Nagorno-Karabah zanimao iz još jednog razloga: za razliku od bosanskih Srba, tamošnji lokalni čelnici naizgled su uspjeli preuzeti kontrolu nad rodbinskom državom, Jermenijom, nakon što je njeno rukovdostvo pokazalo spremnost na nagodbu. Karadžić to nije uspio učiniti u kratkom roku, jer je Slobodan Milošević sebe doživljavao kao lidera svih Srba i imao sredstva da osigura poslušnost bosanskih Srba. To se ne može kazati i za sadašnje rukovodstvo Srbije – i podjednako važno, inteligenciju – koje je dopustilo političkoj eliti bosanskih Srba da odlučujući utiče na njihove vanjskopolitičke odluke. U kombinaciji s iskazanim avanturizmom vlasti bosanskih Srba predvođenih Miloradom Dodikom, ovakav razvoj događaja ne sluti na dobro za stabilnost regije u skorijoj budućnosti.

Ovdje se, međutim, završava istorijska lekcija.

Odmrzavanje sukoba u Nagorno-Karabahu i njegov tok od velike su važnosti danas za region bivše Jugoslavije. Status quo uspostavljen Dejtonskim mirovnim sporazumom nije potkrijepljen snagom ili spremnošću potrebnim za njegovo očuvanje, pa prema tome, trebamo naučiti nekoliko lekcija. Kao prvo, borbena upotreba bespilotnih letjelica (UAV) u Nagorno-Karabahu ima revolucionarne implikacije za budućnost ratovanja. Sistem utvrđenja izgrađen tokom proteklih gotovo trideset godina doslovno je razoren u roku od sedam dana. Drugo, možete imati samo ono što silom možete zadržati – međunarodni poredak ponovo se vodi načelima samopomoći i anarhije. Kao treće, islamofobija je i dalje živa i prisutna, što se jasno ogleda u izvještavanju o konfliktu u mnogim velikim medijskim kućama, kao i u službenoj retorici u Evropi i na Zapadu.

U pogledu budućeg razvoja dešavanja na Balkanu, čini se da su ovo najvažnije lekcije. Nagorno-Karabah je bio rani model za uspostavu međunarodno nepriznatih entiteta kroz ubistva i progone, inače zločine protiv čovječnosti. Sada može poslužiti kao model uklanjanja takvih entiteta iz historije.

(SB)

Aljoša Čampara isključen iz SDA!

Nagli skok broja zaraženih, region klizi u crvenu zonu