Legendarni Bosanskohercegovački pjevač Halid Bešlić je legenda muzičke scene i gdje god se pojavi i danas podjednako ga cijene.
Za razliku od mnogih estradnih umjetnika, iza njega su jednostavno ostajale pjesme, a ne afere. Njegove pjesme pjevaju kako kamiondžije i radna klasa, tako i visoki funkcioneri država i dobitnici Nobelove nagrade za književnost.
Halid Bešlić je održao koncert u Banja Luci, a ovo su njegovi utisci.
Mimo koncerata, koja Vam je glavna asocijacija na Banjaluku? Šta je prvo što Vam padne na pamet kad pomenemo grad na Vrbasu?
BEŠLIĆ: Grad na Vrbasu je uvijek bio pun djevojaka. Ja sam bio u đačkom domu na Grbavici kad je bio zemljotres u Banjaluci. Tad je cijeli jedan sprat djevojaka došao iz Banjaluke i tu se desila i prva ljubav, prvi poljubac. To su bile domske igranke, tako da je to moja prva asocijacija na Banjalučanke i na Banjaluku. To je bilo 1969. godine. Hvala Bogu, to su lijepe uspomene, ali idemo dalje… Banjaluka je lijep grad pun pozitivnog naboja. Volim Banjaluku i taj banjalučki sleng. Znam puno ljudi u Banjaluci, privatno bar hiljadu.
Dakle, sada ste otkrili tajnu stiha “Prvi poljubac davno zaboravljen”?
BEŠLIĆ: To je stvarno bilo tako. Ja sam bio u đačkom domu od 1966. do 1969. i desilo se tu. U našem domu su samo bili muškarci i te godine kad je bio zemljotres prvi put su došle djevojke, pun jedan sprat. Dom je tada postao institucija. Osim što smo tu živjeli, bilo je i igranki, plesova, itd.
Mladima je po meni danas teže, nego mojoj generaciji, kada sam ja bio mlad. Koliko god bila prednost društvenih mreža, smatram da to i odmaže. Jednostavno, pjevač dođe – prođe i nikom ništa. Mnogi kvalitetni mladi pjevači ne mogu da opstanu. Ili nema sreće ili nema pjesme dobre. Društvene mreže proizvode i razne afrere i prave negativnu klimu.
Svojevremeno ste pominjali da ste na početku karijere nastupali u kafanama gdje su svirke počinjale i prestajale znatno ranije..
Danas ja uđem u neki klub i prvo me zagluve orgulje. Tu je jedan pjevač i jedan svirač. Odvrne orgulje do daske i ja ne znam ni kako se ja zovem, a kamoli on. Od 50 pjesama koje pjevaju ne znam nijednu i onda ne idem više u klubove i takve kafane. Idem samo gdje su tamburaši, gdje mogu da slušam i gdje mi je lijepo, odnosno gdje i ja ponekad mogu da zapjevam s njima. To je drugi đir, ali i godine su učinile svoje. Možda ta omladina drugačije želi, ali ja to ne želim.
