in ,

Mirsad je zatvorio restoran, kupio kokoši i krave i otišao na selo

Nakon dugogodišnjeg rada u trgovini i ugostiteljstvu Goraždanin Mirsad Kadrić zatvorio je svoj restoran, kupio jato kokoši i dvije krave i otišao na djedovinu u Čauševiće, selo na granici entiteta i općina Goražde i Novo Goražde.

U mjestu čije su kuće spaljene tri godine poslije rata, manje je nepravde nego u gradu, a životinje su postale bolji prijatelji od ljudi.

Krive i godine

“Osam godina radio sam u Goraždu kao konobar, a onda još pet u Sarajevu kao komercijalista. Nakon toga sam se vratio u Goražde, probao s prodavnicom, pa restoranom, ali nije išlo. Zbog niza okolnosti sve sam zatvorio i otišao na selo. Sklonio se od svega. Jednostavno, nešto u tebi prelomi, ako su svi ti ljudi došli sa sela u grad, e ja sada odoh na selo da vidim što su pobjegli odatle. Vjerovatno su i godine krive, cijeli život po kafanama, u gradu, na asfaltu i sad daj nešto novo, neki novi izazov – kaže Kadrić.

Sistem kojem je nepravda temelj i koji sve više liči na bezvlašće, mlade ljude tjera iz države. S otvaranjem granica sve više ljudi ide i mnogo više će ih otići, uvjeren je Mirsad.

“Ljudska riječ više ništa ne vrijedi i to je nešto najgore. Evo, u ovom selu, od mog djeda zemlja, a usred nje neka tuđa kruška. Kad pitaš kako, odgovor je – na riječ. Ljudi su tako živjeli. Danas toga više nema – dodaje.

Mirsad je u gradu mnogo poznatiji po nadimku Casper, za koji je, kaže, kriv djed. U Čauševiće država nije usmjerila ni ekser za obnovu, a s komšijom Sabitom Mirsad od snijega čisti i lokalni put. Ruševine još podsjećaju na zlo vrijeme, a Casper među njima zaista i podsjeća na simpatičnog duha iz popularnog crtanog filma.

S vjernim psom Garom počeo je obrađivati vrt i čistiti zaraslo imanje, kreditom je kupio dvije krave i nabavio kokoši, koje mu je desetkovala lisica. Od tri košnice pčela dvije su stradale, ali sve je to dio svakodnevne borbe na selu.

Teški počeci

“Da mi je neko prije pet godina rekao da ću živjeti na selu, ja mu ne bih vjerovao, pa tako ni majci nisam govorio. Čovjek je dovezao krave, muzilica još nije stigla, a ja ne znam da ih muzem. Prvo sam tražio da ih vozi nazad, pomuze i vrati mi ih, ali pomogao je komšija, a ja sam onda zvao isporučioca i tražio da mi pošalju mašinu ili će me naći obješenog o drvo – s osmijehom se prisjeća Kadrić.

Mnogi su mislili da će od novog zanimanja odustati nakon nekoliko mjeseci, ali Kadrić već tri i po godine pokazuje da se od proizvodnje hrane može živjeti.

“Dnevno radim tri sata, ujutro, oko podne i navečer, dok ih pomuzete, očistite im objekt i date im da jedu. Za tri sata posla možete imati lijepu platicu – pojašnjava.

Bez pomoći države

Od države nije dobio nikakvu pomoć. Tražio je samo jednom, ali je za papire potrošio 150 maraka, a dobio smiješno obrazloženje zašto njegov zahtjev ne može biti odobren. Radeći na imanju, otplaćuje kredit, a poslije će razmišljati o širenju proizvodnje.

Emela ruši predrasude, majka je tri djevojčice, supruga i ponosna vojnikinja u OSBiH

Otac Srđana Aleksića: Srđo nije uludo poginuo, živi u ljudima širom BiH, Srbije…