in ,

Nedžad Hasić ni 25 godina nakon genocida nema mira: Živim u strahu, ali iz Bosne neću

Ne volim razgovarati s novinarima jer onda se moram prisjećati golgote koju sam prošao i danima se ne osjećam dobro. Kaže ovo na početku razgovora za “Dnevni avaz” Nedžad Hasić, Srebreničanin iz poznatog “bijeljinskog procesa”, koji je za samo 17 minuta osuđen na 20 godina zatvora, zajedno s prijateljima Ahmom Harbašom i Behudinom Husićem.

Njih trojica već treću deceniju žive u ilegali. Ograničeno im je kretanje, ali kriju se od nepravde.

Za “Dnevni Avaz” je pristao govoriti u ilegali. Na tajnom mjestu. Ni danas ovaj čovjek ne može voziti automobil, nema ličnu kartu, živi u strahu od dolaska policije iz RS.

– Nema šanse da idem u RS, pred njihove sudove. To je unaprijed izgubljena stvar. A ništa nisam uradio, kamoli ubio četvoricu drvosječa. To su gluposti – počinje svoju priču Hasić.

U dva navrata je štrajkovao glađu.

– Prvi put u Bijeljini, kada smo osuđeni, a drugi put u Tuzli, kada smo razmijenjeni. Pazite apsurda – mi razmijenjeni, njihova trojica zločinaca odmah abolirana, a nas pet mjeseci neće da puste iz zatvora. Tada smo štrajkovali glađu, jer nam nisu dali za vikend da vidimo svoju familiju – prisjeća se Hasić.

Najteže mu je kada dođe 11. juli, kada se klanja kolektivna dženaza žrtvama genocida u Srebrenici, a on tamo ne može otići kao slobodan čovjek.

– Do sada sam u Potočarima bio četiri puta. Nije srce izdržalo. Samo sam sjeo u auto i otišao, pa kad bih i poginuo, a kamoli završio u zatvoru. Dani u julu me uvijek potresu, tada je sve počelo. Tada je počela bitka za goli opstanak i 10 mjeseci tumaranja po šumama. Gledao sam kako četnici ubijaju 10, 50, 100 ljudi. Oni su ubijali i klali, a ne mi. Sanjam sada te scene – priča Hasić.

Za njega ni nakon 25 godina borba nije završena.

– Volio bih da ovo godina života što mi je ostalo proživim kao slobodan čovjek. A ne da se krijem i da sam u stalnoj pripravnosti da će me neko hapsiti, osuditi na pravdi Boga. Do sada nije bilo ni volje ni htijenja onih koji su to mogli. Hiljadu puta sam rekao, i opet ću, sutra sam spreman doći pred Sud BiH i odgovarati. Ali njima u ruke više neću živ – ogorčen je ovaj Srebreničanin.

Na pitanje kako živi ako ne može normalno ljekaru otići, kaže nam da se snalazi kako zna. Nekoliko puta je imao priliku otići iz BiH.

– Ali ja to ne želim. Treba da odem u Norvešku, SAD ili negdje drugo pa da strepim hoće li me uhapsiti i izručiti kao psa?! Kada sam se patio do sada, i od sada ću. Ovako sam makar u svojoj zemlji sa svojim narodom pa koliko traje, neka traje – odlučan je Hasić.

Prisjetio se predaje IFOR-u 1996. godine.

– Naišli smo na četnike. Oni su zapucali na nas. Sreli smo se oči u oči. I onda je bolje bilo da se predamo IFOR-u nego da nas četnici pobiju. Tada sam pao i slomio desnu ruku. Odmah je počelo maltretiranje u policijskoj stanici u Zvorniku. Vodili su nas u Žepu da im pokazujemo gdje smo se krili i šta smo radili. Pitali su nas šta smo radili, a mi smo samo spašavali živu glavu – priča Hasić.

Kaže da je kasnije čuo da uopšte nisu trebali biti prebačeni u Zvornik policiji, nego u Tuzlu.

– Da li je greška bila, slučajno ili namjerno, ne znam. Ali taj moment je odredio sve što će poslije uslijediti, rekordno kratak sudski proces. Odmah smo osuđeni. Sada živim kako moram – dodaje Hasić.

Ima petero djece. Sretan je što ih je, kaže, izveo na pravi put.

– Oni su moja snaga. Radim uglavnom fizičke poslove. Tu sam sa svojim narodom i tako preživljavam – priča Hasić.

Od ljudi više ne očekuje mnogo.

– Ali ne gubim nadu da će ova naša agonija prestati. Živim kao nečiji plijen. Volio bih da se pojavi pravno rješenje i mi smo spremni. Vidjet ćemo, ko zna – kaže Nedžad Hasić na kraju

– Novac nije problem. I brat i ja bismo sve dali da se ovo riješi. Samo da neko pokrene. U RS neću otići, to je činjenica. Mogu me samo mrtvog odvući tamo – dodaje Hasić.

Vrijeđa me što se Srebrenice većina sjeti 11. jula. Nas, koji smo prošli golgotu, niko i ne spominje.

Nedžad Hasić je rođen i odrastao u Skelanima kod Srebrenice.

– Od jula 1995. nikada nisam bio kod kuće. Volio bih da mogu tamo slobodno otići – kaže on.

Turska i Grčka na rubu rata zbog crkve, koja je postala džamija, pa muzej, pa opet džamija…

Ova slatka mačka skoro 16 godina živi u Aja Sofiji i svi je vole: Upoznajte Gli