in ,

Nele Karajlić ponovo je pričao o Sarajevu i BiH i ovog puta izgleda da je otvorio srce

Nenad Janković alias dr. Nele Karajlić, javnosti najpoznatiji kao nekadašnji frontmen kultne sarajevske grupe Zabranjeno pušenje te istaknuti član Top liste nadrealista, danas je pisac koji se na muzičku scenu vraća sam. Karajlić je u intervjuu za Klix.ba otvoreno govorio o povratku na muzičku scenu, rodnom Sarajevu i situaciji u zemljama bivše Jugoslavije.




Prije nešto više od godinu Nele Karajlić najavio je povratak na muzičku scenu, a zatim nastavkom kultne pjesme “Nedelja kad je otiš’o Hase” obradovao poštovaoce svoje muzike širom bivše Jugoslavije. Nakon nastupa na beogradskom Beer Festu i solističkog koncerta na Tašmajdanu priliku da ga čuje uživo imat će i publika OK Festa koji će od 12. do 14. jula biti održan na Tjentištu.

Šta će to publika imati priliku čuti na Tjentištu i s obzirom na to da ste i prošle godine bili na OK Festu kako vam se čini ovaj ambijent za muzičke festivale i događaje?

Tjentište je veoma inspirativno za ovakvu vrstu festivala. Prošle godine tu sam imao promociju knjige i zaista mi je bilo uzbudljivo da na jednom ovako značajnom historijskom mjestu vidim svu tu mladost i čujem dobru muziku. Da je živ, i drug Tito bi bio u publici. Kako sam odlučio da ove godine odsviram nekoliko koncerata, s velikom sam radošću pristao na poziv organizatora da na mitskom mjestu gdje su partizani probijali obruč puškama, ja to učinim svojom muzikom. Repertoar koji ćemo izvesti bit će veoma sličan onom koji smo izvodili na stadionu Tašmajdan u Beogradu. Dakle, jedno ludo i nezaboravno putovanje u prošlost u kojem ćemo se podsjetiti nekih najznačajnijih pjesama grupe Zabranjeno pušenje, uz koju sam, kao i mnogi moji fanovi odrastao. Zabranjeno pušenje je, pretpostavljam da znate, moja omiljena grupa i s ponosom mogu reći da sam ja, barem u onom predratnom periodu, bio na svakom njihovom koncertu.

Je li nastavak pjesme “Nedelja kad je otiš’o Hase” uvertira u novi album koji vaši fanovi priželjkuju od “Ja nisam odavle”?

“Nedelja kad je otišao Hase 2” jeste pjesma kojom sam htio kroz jedan mali igrani film prikazati šta nam se sve dogodilo od one prve verzije, objavljene 1985. godine do danas. Zbog toga ona i ima formu hip hopa, jer se samo na taj način može ispričati cijela historijska drama za samo pet minuta. Ta pjesma mi je dala krila da se ponovo počnem baviti muzikom. Prirodno je da iza nje slijedi i album. Od ‘Ja nisam odavle’ do danas sam napravio još četiri albuma, ali oni su vezani za neko drugo tržište.

Prošle godine ste promovisali knjigu “Solunska 28”. Odakle ideja za kombinovanje historijskih činjenica s fikcijom i kakav je dosadašnji feedback, kako ljudi prihvataju ovu priču?




Ispravio bih vas. “Slounska 28” je u potpunosti fikcija, ali je teško dokazati da se to nikada nije dogodilo. Jedina historijska činjenica je da je moj pradeda s početka dvadesetog vijeka izgradio kuću na Dorćolu, sve ostalo je plod moje mašte. Njen drugi nastavak, koji spremam za jesen, sadržavat će mnogo više elemenata koji su vezani za moju porodicu u Beogradu. Sama činjenica da je knjiga doživjela peti tiraž, da je dobila nagradu Momo Kapor i da me izdavač pritišće za što brži nastavak govori o tome da ju je publika prihvatila. Namjerno kažem knjiga, a ne ja, jer je meni djelo mnogo značajnije od samog autora.

Prije toga smo čitali “Fajront u Sarajevu”, autobiografiju koju ste napisali nakon srčanog udara kada vam je “zvanično zabranjeno pušenje”. Je li to samo koincidencija ili je ta knjiga vaš dug prema Sarajevu?

Knjigu “Fajront u Sarajevu” želio sam napisati mnogo ranije, ali nisam stizao od koncerata. Imao sam osjećaj da je važno napisati knjigu o tome odakle dolazimo, mi koji tutnjimo po svijetu šireći dobre vibracije. Ko su ti ljudi koji pune sale po svim kontinentima. Šta im je historijska pozadina? Šta nam je to pomoglo da u jednoj surovoj i beskompromisnoj trci na planetarnom tržištu opstanemo? Da li je to baš zemlja, društveno uređenje i grad iz kojeg dolazimo? To je bila ona prva iskra koja me je tjerala da je napišem, a srčani udar mi je samo pomogao da to uradim što prije, jer je postojala veoma realna mogućnost da odem s ovoga svijeta, a da iza sebe ne ostavim ovo svjedočenje. S druge strane, bilo mi je važno da izdam tu knjigu jer smo svi svjedoci s kojom se lakoćom falsifikuje historija, iskrivljuju i sakrivaju činjenice. Važno je bilo da ostavim iza sebe svoje svjedočenje o dvije najljepše decenije u historiji mog rodnog grada. Činjenica da je ‘Fajront’ pročitalo toliko ljudi daje mi za pravo da zaključim da sam u tome i uspio.

Kako gledate na činjenicu da se o vama u Sarajevu i danas često priča?

Prirodno je da se mnogo priča. Sudbine su nam dovoljno isprepletene pa je i logično da se o tome i poslije trideset godina govori sa ‘strašno’. Na kraju krajeva, moj ulog u te dvije najljepše decenije tog grada nije mali. Neki kažu i da je odlučujući. Međutim, čini mi se da se stvari u odnosu na mene polako mijenjaju nabolje. Bio sam uvjeren da me uglavnom cijelo današnje Sarajevo prezire, ali kako sam otvorio Facebook i kako preko te društvene mreže komuniciram sa cijelom Jugoslavijom, bez novinara i drugih posrednika, primijetio sam da me mnogi iz Sarajeva poštuju i cijene, iako ne dijelimo ni isto mišljenje ni političke stavove. To su uglavnom oni mladi, rasterećeni politike i ostalih gluposti. Već vidim da se o mom pitanju u Sarajevu za koju godinu raspisuje referendum, pa da vidimo ko je za, a ko protiv. Do tada, ovi koji me cijene, nek nađu neki prevoz, dođu do Tjentišta i čuju kako uživo zvuče pjesme koje su proslavile njihov grad i uz koje su odrasle generacije. Niko im to od mene ne može vjerodostojnije pokazati.




Prije odlaska iz Sarajeva devedesetih godina pružali ste “žešći otpor ludilu”. Je li bilo moguće oduprijeti se tome, šta je nedostajalo i falilo? Koliko je na vas utjecalo to što se tom ludilu nismo oduprli?

OSTATAK INTERVJUA PROČITAJTE NA OVOM LINKU

Kolone na M-17, haos na obilaznici, probijeni rokovi, automobili u defektu…

Ako SAD napadnu Iran, Izrael će biti uništen za pola sata