in

Potresna ispovijest porodice Tatarević o borbi sa COVID-om: Teško je gledati mamu koja se bori doći do daha…

Mjesta u bolnicama više nema. Imali smo sreće da su ušli na vrijeme, jer smo odmah poslije čuli da treba veza da se dobije mjesto. Zar se i za spašavanje sopstvenog zivota tokom epidemije treba veza?

Teške ispovijesti ljudi koji su prošli pakao borbe sa koronavirusom postale su naša svakodnevnica, praktično da nema nijednog dana da na društvenim mrežama ne osvane priča neke osobe o njegovoj osobnoj ili porodičnoj borbi protiv ovog opasnog virusa.

Jedna takva se ovih dana pojavila na društvenim mrežama. Naime, riječ je o ispovijesti Armena Tatarevića, momka koji je sa domaćom javnosti odlučio podijeliti potresno iskustvo kroz koje je prošao on i njegova cijela porodica.

Njegov status prenosimo u cijelosti:

– Tatarevići – COVID-19 = 4:0

Ovo je slika sa porodičnog izleta koji će se kasnije pretvoriti u horor. Prvi izlet 2020. godine, tek četvrto viđanje u godini. Granice napokon otvorene. Nismo se baš ni čuvali, mi smo jaki, vidi nas, momčine i mama zmaj u top formi. Ovo je istinita priča, koju pričam da vam malo otvorim oči. Vama koji negirate, vama koji ne vjerujete, a i vama koji ste svjesni svega, ali vas zaboli dokle god komšijama umiru krave. Dobro je dok vama ne počnu umirati.

Roditelje i brata nisam vidio mjesecima. Kako je krenulo s**** sa zatvaranjem granica bili smo, kao i svi, primorani na Skype i Viber. Granice se otvoriše i nakon 4 mjeseca se spustih u Bosnu. Organizovali smo porodični izlet na Vlasić, malo spa, malo setnja, priroda (pojedes grahčinu sa kobasicom i šetaš 500 metara. Priroda na bosanski). Nakon 10 dana u Bosni, vratih se za Beč i uradih zakonski obavezan test. Odmah isti dan, tačno pred spavanje oko 12 uveče mi stiže mail. Otvorim aplikaciju, kad crvena velika slova POSITIVE.

Panika, gušenje, mučnina. Ne zbog mene, znao sam da ću je kad tad pokupiti i da ću je preležati. Ali šta s roditeljima? Oni imaju 53 i 60 godina, valjda će biti ok. I stariji su je prelezali i izvukli se. I oni sa oboljenjima, i oni sa karcinomima. Njima neće biti nista. Ispostavilo se upravo suprotno – virus ne bira. Virus je podmukli s***** koji se uvuče u tijelo i jede vam pluća malo po malo.

Brat i ja smo osjetili prve simptome nakon par dana. Desetak dana sam bio strašno umoran, spavao sam po čitave dane, umarao se na najmanje pokrete. Visoku temperaturu i kašalj nisam imao, ali glavobolja i neki čudan bol u mišićima me držala bez prestanka. Isto je bilo sa bratom, mozda malo jača gripa. Roditelji su počeli dobijati simptome netom poslije nas. I onda počinje pakao.

Oboje su imali iste simptome, ali su se umarali mnogo više. Kroz desetak dana već nisu mogli ni ustajati iz kreveta. Znojili bi se uveče, nisu spavali, a po danu ih toliko boli glava da samo gledaju u prazno. Trebali bi se ići testirati kako bi otvorili bolovanje. Bez pozitivnog testa nema bolovanja, ali kako da se testiraš kada NEMA testova? Nakon deset dana, mama jos uvijek iscrpljena i slaba, odlazi porodičnom doktoru na pregled i zahtjev za testiranje. Doktorica joj reče da sjedne 2 metra od nje, samo nek se ne približava. „Ma dobro ti izgledaš. Nije tebi ništa, mogla bi ti u ponedjeljak na posao. Ne mogu ja tebi otvoriti bolovanje samo jer se ti osjećaš slabo.”

Posla je žena kući. Samo tako, posla je kući. U subotu, sad već 12 dana od simptoma, tata odlazi na slikanje pluća i testiranje. Mama me zove poslijepodne i jedva izgovara „Sine, trebao bi vidjeti imaš li kakav prevoz iz Beča. Senad ima jaku obostranu upalu pluća. Mora u bolnicu.“ Eto, tek su ga tad pristali testirati. Tek tad, a čovjek već razvio obostranu upalu pluća. Nikada nikakvih oboljenja nije imao, nepušači oboje, ma ništa. Taj dan je čekao 6 sati na pregled. Zamislite, čekati šest sati sa obostranom upalom pluća pod koronavirusom. Kad si zdrav ne mozeš toliko stajati.

Pulmolog ga ipak posla kući, da ga ne odvaja od žene koja je slaba. Antibiotici, vitamini i ostale p*******. U utorak na pregled, pa vidjeti ima li poboljšanja. Stigoh do njih u subotu uveče i ugledah mamu blijedu kao Casper. Sva sreća pa ih je brat pazio sve vrijeme, ljudi ne mogu ustati iz kreveta. Nisu jeli nista desetak dana, a mama je počela dobijati velike probleme s disanjem. Narednih par dana proveo sam spavajući pored nje u sobi, za slucaj da po noći prestane disati. Nestajalo bi joj kisika samo odjednom, zadiše se kao da je trčala oko kuće, do daha jedva dolazi. Žena je do prije 2 sedmice isla tri puta sedmično na trening, radila nekad i dva treninga dnevno. A vidi je sad! U ponedjeljak ujutro oko 3, sjedi na krevetu i gleda me izmorenim očima. “Kad će ovo proći? Biće sve dobro, mora. Ja sam jaka, mogu drvo iz korijena iščupati.”. “Sve će biti dobro mama, spavaj.” Alen isto dodje u sobu i zagrli je. Sve će biti dobro.

Narednog jutro smo išli na pregled i slikanje pluća. Već u 9 ujutro je pred COVID ambulantom bio veliki red ljudi. Sestre izlaze i kupe knjižice po principu “ko je prvi došao?”, pa se ti guraj sa drugim bolesnicima. Ako i nisi zarazen, sada ćeš da budeš. Tri sata im je trebalo da nas prime i napišu uputnicu, tri sata. Razumijem da su i sestre i doktori umorni, ali onoliko drskosti ja ne mogu prihvatiti. Igraju se sa životima, kao da stoku raspoređuju okolo. Jedna starija gospođa čeka da uđe kod doktora i stoji. Sestra joj reče „Šta ti stojiš tu? Hajd sjedi tamo, praviš mi gužvu džaba.”. “Stojim evo, ne mogu sjediti više. Samo da završim, past ću u komu“. „Svi ćemo pasti u komu kad tad. Hajd majke ti sjedi tamo, nemoj mi tu stajati.” Eto, je li to dolikuje razgovoru sestra – bolesni pacijent? O mojoj svađi sa doktoricom jer se pocela derati na mamu necu puno da pisem. “Ja od marta ovdje radim dan noć i ovo je prva kritika koju primam.“ „Pa možda vam je neko i ranije trebao reći da se ne odnosite prema pacijentima kao prema stoci. Nema na čemu. Koliko god da ste umorni, covid pacijentima je gore. Imajte to na umu.“ Ali na kraju krajeva, sistem je kriv, nisu oni. Oni su heroji koji se bore iz dana u dan.

Nakon još tri sata ćekanja, dođoše rezultati slikanja pluća. Pulmolog je drugima davao nalaze, a nama doviče „Oboje u čekaonicu.“ Tata nije dobro, širi mu se obostrana upala. „Ali ne kašlj, diše lijepo, mislili smo da ide na bolje“, rekoh. „Sine, viđam ovo mjesecima. On nije dobro, vjeruj. Misliš da ide na bolje, ne ide. On mora u bolnicu. Odluka je na vama.“ Sad smo već šest sati na nogama, šalju nas iz jedne čekaonice do druge.

Mama je sama rekla da želi da ide, nema sta čekati. Tata je odbijao, ali ga nagovorismo. Da nismo, sada bih drugaciji post pisao. Oboje ih odmah odvedoše. Dovedoh roditelje na kontrolu, a sad ih ispraćam u podrumski ulaz COVID bolnice. Bez stvari, bez ičega. Grlim ih, ne znam hoću li i drugi put imati priliku. Kući smo im brzo spakovali stvari, sve što bi im moglo zatrebati i donijeli u bolnicu. Posjeta nema, pa kese ostavljaš na recepciji. “Stvari? Ja sam danas već jednom nosio. Neću opet.” – to je bila reakcija medicinskog tehničara kada smo donijeli kese. Je li teško otići opet na četvrti sprat i odnijeti kese majke ti? Sestra je bila razumiljivija i shvatila da su tek primljeni, nismo ni mogli donijeti ranije. “Ovaj put je oprošteno, drugi put pazite kad donosite.”

Narednih par dana je bilo strašno. Bol, strah, konfuzija. Mamu vidim na kameri sa kisikom u nosnicama. Ona je prošla gore, imala vrlo visoku koncentraciju virusa, koji joj je agresivno napadao pluća, uz to i krvna slika loša. Tata je duže zaražen, virus je slabiji, ali se prosirio već obostrano kroz pola pluća. Primali su 6-7 injekcija dnevno, 2-3 infuzije i nekoliko tableta. Po njihovim riječima, njegu koju su dobili u bolnici je bila izvanredna. Iz dana u dan su se oporavljali, glas je bio bolji, poceli su jesti i samostalno disati. Ja zaista nisam očekivao tako brz oporavak, vec sedmi dan su pušteni kući. Evo, juče je 7 dana kako su primljeni u bolnicu. Trebala im je bolnička njega i kokteli antibiotika intravenozno kako bi zaustavili širenje virusa. Došli su na vrijeme, da su čekali još nekoliko dana, bilo bi kasno. Izborili su se za nas. Moje saučesće porodicama preminulih, koji su nažalost izvukli drugi kraj u ovoj borbi.

Da sumiram par pitanja koja mi prolaze kroz glavu ovih dana:
1. Gdje su pare? GDJE SU PARE? Zgrade bolnica i domova zdravlja su oronule. Jugoslavija ih napravila, a ovi u 20 godina ne mogu obnoviti bez donacija. Da li je moguće da drzava živi i diše od donacija? Pa ni prozore promijeniti ne mogu.
2. Zdravstvena njega nije „besplatna“ i to morate shvatiti. Sve vi to plaćate svojim doprinosima kroz platu. Da li su moji roditelji zasluzili onakav tretman nakon 30 godina uplate doprinosa za zdravstvo? Da li su vaši roditelji?
3. Medicinari padaju s nogu. Nemaju adekvatnu opremu, nemaju dovoljan broj radnika, a hiljade mladih ljudi sa završenom medicinskom školom ili fakultetom na birou. Nema se mjesta u budžetu. Pa za šta ima onda? Za jos par ministara, vozače i auta?
4. GDJE SU PARE? Svojim očima vidjeh kako postavljaju novi šator ispred bolnice, a u šatoru nekakve oronule klupe i stolice, svaka različita. Vjerovatno ih radnici od kuće donose, jer im je žao gledati kako ljudi stoje satima. Kako će biti tek sad kad počnu hladne kiše i snijeg? U bolnici su sve odjele preuredili u COVID odjele sa intenzivnom njegom i krevetima. Pojedini ljudi nemaju ni deke, samo čaršafe, a nema im ko ni donijeti. Jesmo na to spali, državo, da ni deke u bolnicama nemamo? Na sve pacijente u sobi ima jedna utičnica, za čitav sprat jedan WC. Što plasiraju u medije da imaju dovoljno PCR testova je LAŽ. Svojim ušima sam čuo, sto vjerovatno nisam trebao, kako doktorica govori sestri da nemaju PCR testove i da bolovanje od danas mogu otvarati po serološkom testu.
5. Zašto ne dopuštate privatnim klinikama i bolnicama da brinu o COVID pacijentima? Drzava bi trebala snositi dio tih troškova. Bosanski državni bolnički kapaciteti su istrošeni, dotrajali i nisu dostojni čovjeka. Medicinski radnici u bolnici rade po 8 sati, bez da skinu odijelo sa sebe, bez da idu u WC ili jedu. Sistem zakazuje!
6. Jesu li vam predizborni skupovi ok? Nikome ne bih dao glas ko je pokazao lice na bilo kojem skupu, nikome. Ono još i baklje pali, vijori zastavama. Je li vas nije stid?
7. Koronavirus hara Bosnom i Hercegovinom, hara i više nego sto mislite i što ste svjesni. Nemamo testove, niti testiramo dovoljno kako bi znali. Ja sam se u Beču testirao privatno, rezultati došli isti dan, a odmah narednog jutra me zvali iz epidemiološke službe da mi saopšte lošu vijest i pošalju odluku o izolaciji na mail. Brata u Bosni nisu htjeli testirati par dana, a kada su ga testirali, cekao je na rješenje o izolaciji 4 dana. U ta 4 dana mogao je da se kreće normalno, sto naravno nije činio, ali ni bolovanje nije mogao da otvori. I tu nastaje problem. Koliko je radnica po apotekama, koliko kasirki, molera, šofera… zaraženo? Koji ne mogu raditi od kuće i strah ih je poslodavca? Mnogo, vjerujte jako mnogo.
8. Mjesta u bolnicama više nema. Imali smo sreće da su ušli na vrijeme, jer smo odmah poslije čuli da treba veza da se dobije mjesto. Zar se i za spašavanje sopstvenog zivota tokom epidemije treba veza?
9. Država nije Sarajevo, Banja Luka, Mostar. Postoje i druga, manja, mjesta, koja se bore sa nemogućim prilivom kritičnih pacijenata, a para u budžetu za njih nema.
10. Vi što negirate postojanje virusa, pa ne nosite maske i ponašate se kao da se nista ne događa, bilo bi pošteno da potpišete da nemate pravo na liječenje i državne resurse ukoliko se razbolite. Niste vrijedni ni tog mjesta u bolnici preko veze.
11. I po stoti put – GDJE SU PARE STOKO? Jasno mi je da se talite i kradete na autoputevima, akcizama, zgradama, kapitalnim projektima, ali zar se morate taliti i na respiratorima? Na ljudskim životima? Pa kakav smo mi narod, ako je Fadil mutavi i dalje na vlasti? U Austriji padne vlada zbog jednog videosnimka. Šta je potrebno da se kod nas nesto promijeni?

Mama i tata su se zajedno razboljeli, zajedno su ušli u bolnicu i zajedno su izasli. živi i uskoro zdravi. Nastade čak i romantilčna priča iz nečeg sto je moglo da nas ostavi bez roditelja. Za našu porodicu je sve dobro završilo. Molim vas, pazite svoje najmilije. Nije svejedno kada vidis mamu kako se bori doći do daha. Virus je tu. I ja sam se pitao: „Kako već nisam zarazen, ako je tako agresivan? Nesto ne štima 100%.“ I onda je došao, kao podmukli lopov gladan smrti.

What do we say to the God of Death? Not today.
Tatarevići – COVID-19 = 4:0, navodi se u Facebook statusu mladića.

 

Kćerka Zdravka Čolića napravila potpunu pometnju ovom objavom!

Drama na aerodromu: Državljanin Turske pokušao izaći iz BiH s krivotvorenim dokumentima Danske