in

Vratio se pustom selu koje ga godinama doziva, čak nakon četiri decenije

Ramiz Imamović rodno selo Kremeševo kod Goražda napustio je davne 1963. godine.

Iz rodne kuće su ga otjerali težak život na selu u siromašnoj, višečlanoj porodici. Nakon decenija provedenih u Zagrebu, kasnije Sarajevu, situiran je čovjek kojem ništa ne fali. Ništa, osim rodnog, danas pustog, sela, koje ga već godinama doziva i u koje se vratio.

Iz rodne kuće izašao sam 1963. godine, pokazuje Ramiz staro, oronulo zdanje u kojem je rođen.

Kao dječak krenuo je, a da nije znao kamo. Sjeća se da je na Osanici, na cesti Foča – Goražde, dugo razmišljao kuda da krene. Najprije je stigao u Žabalj, u Banatu, gdje je brao kukuruz, radio na zemlji i spavao na štaglju.

Mjesec dana poslije obreo se u Zagrebu. Imao je 14 godina, četiri razreda škole i nikoga svoga. Upoznao je vršnjakinju Mariju, zahvaljujući njenom ocu dobio stan i priliku da se školuje.

“Nastavio sam školovanje. Završio sam osmi razred, srednju školu i završio pravni fakultet”, rekao nam je Ramiz Imamović.

Postepeno je postao poznati bioenergetičar, privlačio pažnju medija kojima je zanimljiva alternativna medicina, ali je godinama radio i u jednoj zagrebačkoj firmi.

“Nakon 40 godina ja sam imao želju da se vratim. I kad sam vidio imanje, svo u šumi, onda sam rekao: ‘Ramize, dovešćeš put, kilometar sam ga doveo, uradićeš sve. Našao sam ljude, očistili to imanje i sad sam ponosan. Mislim da bi se svi trebali vraćati, ne treba bježati sa zemlje, jer ipak je ovo naše. Kršovito jeste, ali, Bože moj, tako mora biti”, priča Imamović.

Povremeno, ali sve češće, u Kremeševo dolazi iz Sarajeva. Započeo je i obnovu kuće koja je, prema podacima koje ima, stara 148 godina. U kući od kamena, čerpića i drveta živjeli su njegovi roditelji, te odrasli braća i sestre.

“Moj otac je bio radnik. Bavio se zemljoradnjom, nije mi mogao nikako pomoći. Faktički, ja sam pobjegao. Odavde su svi Imamovići postali. Postojao je nekada Ibrahim Kremeševac, koji je imao devet sinova. Osam su mu bili hodže, a deveti propalica. Kad je herceg Stjepan Kosača živio ovamo u Kosačama, oni su dijelili to”, kaže Ramiz.

Porodičnu kuću pokušava obnoviti u izvornom obliku, ali porušene i dotrajale dijelove morao je zamijeniti novijim materijalima.

“Postojala je jedna, zvala se mandala. Bio je i odžak tu, pa je srušen. Vrata su se s onom mandalom zaključavala dolje u magazi. Starina je bila: ibrici, sinije, one bakrene tepsije, sahani … To me je ponukalo da se vratim. Jer kako starim, a meni je 71 godina, kako starim, vraćam se”, dodaje.

Ne žali zbog odluke da život nastavi u BiH, pa da se barem u poznim godinama posveti i selu u kojem je rođen. U Kremeševu danas živi samo jedna stanovnica, a ostale kuće su prazne.

“Ko god hoće može reći da sam pogriješio, ali nisam. Ipak, sam ja ovdje rođen i došao sam i da se odužim ocu i majci jer sam otišao kao dijete. Zbrisao. Pobjegao. Nisam znao ni ko sam, ni što sam, ni gdje sam”, rekao je Ramiz Imamović.

Lijepo mu je svaki put kad dođe blizu Drine. Narod u Bosni, kaže, ima dušu i dobrotu, a jedino mu smeta što vlasti dovoljno ne podstiču povratak u opustjele dijelove zemlje.

“Svi bi trebali da kažu: ‘Vratite se ljudi, pa ćemo, ako ništa drugo, dati vam za krov, ili za njivu, za kravu…’ Nebitno, samo da počne narod dolaziti. A pogotovo će sad početi dolaziti, jer je ovo drugi poredak. Ko je u Goraždu, u Goraždu je, a ko je u Sarajevu on je, vjerujte mi, gladan”, naglašava Imamović.

Počinje li novi val koronavirusa?! Njemačka ima novo žarište. U izolaciji 160 osoba, jedna je u kritičnom stanju…

Svi prljavi potezi Angeline i Brada: Lavovska borba vodi se oko starateljstva, a bivši supružnici uopšte NE IGRAJU FER?!