Čoviću postavili pitanje o Aluminiju Mostar. Javnost ne može vjerovati šta je odgovorio

Predsjednik Hrvatske demokratske zajednice BiH, Dragan Čović, u opširnom intervjuu za Dnevnik.ba govorio je između ostalog i o razlozima propasti najvećeg preduzeća u Hercegovini, Aluminijskog kombinata Mostar i mogućnostima ponovnog pokretanja proizvodnje.




Na pitanje novinara kakva će biti sudbina radnika Aluminija, ko je glavni krivac za propast kompanije i šta je rješenje, Čović je dao slijedeći odgovor:

-Što se tiče odgovornosti politike, pa i moje osobne odgovornosti, mi već zadnjih četiri ili pet godina na jasan način ukazujemo na probleme Aluminija. O tome smo vrlo jasno pričali, ali je netko uvijek vjerovao da će se iznaći rezervno rješenje. Kada je dug iznosio 200 milijuna KM, i tada smo tvrdili isto, danas taj dug premašuje 400 milijuna KM. Kada razgovaramo o vlasništvu Aluminija, bitno je istaknuti da je Vlada FBiH vlasnik 44% poduzeća, privatni dioničari također 44%, a Republika Hrvatska 12%. Zamislite plansko ulaženje u poslovnu godinu u startu predviđajući gubitak u iznosu od 10 milijuna KM – postavlja se pitanje tko će kasnije pronaći te milijune da se pokrije gubitak. No, jedno dugo vrijeme vjerovalo se da će netko doći i sve to platiti. Nitko ne priča o drugim troškovima koji tamo realno postoje, cijeli proces se usmjerio na električnu energiju, te se na kraju cijeli sustav koordinirao preko struje. Najjednostavnije je bilo ne platiti struju. Na taj se način došlo do situacije gdje se Elektroprivredi HZHB duguje približno 300 milijuna KM. Naposljetku, ishod je bio neminovan. Ljudi su tražili da sjednemo i razgovaramo, te sam tada jasno rekao da se o svim tim temama mora čisto govoriti. Nadležni organi trebaju dobro istražiti sve što tamo nije bilo dobro. Radnici su suvlasnici Aluminija, imaju 44% vlasničkog udjela, od toga ne mogu bježati, kao ni od činjenice da su imali tri člana Nadzornog odbora i da su birali direktore. Politika nikada nije postavila direktora Aluminija u zadnjih 20 godina. Svi su svjesni kako formalni uvjeti za stečaj Aluminija postoje zadnjih pet godina. Međutim, Aluminij nije samo nekakav poslovni sustav, on je puno više od toga za Hrvate, Hercegovinu, ali i za BiH. Shodno, nismo dopustili da dođe do scenarija koji bi rezultirao stečajem. Hrvatska politika jasno je zatražila da se javnost upozna s time kako se došlo do minusa od 400 milijuna maraka. Formirali smo privremeno tijelo, Krizno vijeće, prvotno namijenjeno na intenzivnu šestomjesečnu suradnju za iznalaženje rješenja, te smo zamolili za suzdržavanje od negativnih reakcija s ciljem zaštite radnika i ponovnog pokretanja proizvodnje. Danas mi se čini da smo, uvjetno rečeno, uspješno riješili problem uposlenika.




U početku smo dogovorili da niti jedan zaposlenik ne ostane na ulici, što bi se stečajem dogodilo. Na ovaj način radnici su dobili plaće za srpanj, a sada će uslijediti i one za kolovoz. Otprilike 40% radnika, oko 385, ostat će raditi u Aluminiju, naravno po novim tržišnim uvjetima. Oni o tomu moraju sami donijeti odluke. Za ostale su osigurane otpremnine u iznosu od otprilike 10.000 KM, koje se mogu odmah isplatiti. Mogu se prijaviti na zavod za zapošljavanje, gdje će dobivati određenu naknadu, a bit će im riješeno i zdravstveno osiguranje. Navedeni stabilizacijski čimbenici koji su na sve načine pokušali umanjiti posljedice gašenja Aluminija omogućile su relativno povoljniji položaj radnika u smislu kredita u bankama. Očekujem da će se to u konačnici pokazati konkretnim iskorakom, te da će kao takvo biti prihvaćeno. Cilj nam je bio prvo kratkoročno, a zatim i dugoročno, zaštiti ljude. Ključno nam je bilo pronaći strateškog partnera za ponovno pokretanje proizvodnje. Kako bismo bilo što pokrenuli potreban je svjež novac, kojega nema; niti jedna banka ne može dati Aluminiju kredit od 400 milijuna KM zbog postojeće zaduženosti. To ne može uraditi ni Vlada FBiH. Iz tog razloga, krenuli smo u traženje strateškog partnera. Čini mi se da ćemo za mjesec dana imati jasniji ishod. Kako trenutno stvari stoje mislim da ćemo, kratkoročno gledano, imati pokrenut proces proizvodnje za 365 radnika, te da ćemo do kraja godine imati riješeno i pitanje ponovnog pokretanja proizvodnje, što znači i pokretanje elektrolize na novim tržišnim osnovama. Potencijalni strateški partneri u ovom trenutku rade dubinsku analizu, tražeći samo da im se osigura normalan ambijent za rad, da bi prepoznali ovo kao mjesto gdje ima smisla investirati. Oni bi trebali uložiti, recimo, 20 milijuna samo za pokretanje Ljevaonice, a 100 milijuna za Elektrolizu. Obećali smo da ćemo ih osloboditi svih dosadašnjih opterećenja s kojima je Aluminij suočen, tako da će oni normalno krenuti u poslovanje. Riječ je o jednom od najvećih svjetskih proizvođača aluminija, koji je u mogućnosti osigurati i energiju za rad. Čini mi se da taj paket ima smisla, a očekujem i da o tom svoje mišljenje da Uprava kompanije. Sve ovo vrijedi do kraja tekuće godine, najvažnije je da ljudi koji razumiju tu industriju vjeruju u ovaj put, te da se sve odvija po tržišnim uvjetima. Zato je važno napraviti dubinsku analizu svega što se radilo u poduzeću, pa neka svatko odgovara za svoja djela. Time će se znati za što je tko odgovoran. To se mora napraviti.