Danas sam Srpkinja ili Srbijanka, kako kome odgovara… Ali do smrti ću ostati Jugoslovenka!




“Učila sam u školi i kod kuće da nisu važni ni vjera, ni nacionalnost, da su važni ljudi.”

Poznata glumica Mirjana Karanović povodom stote godišnjice od osnivanja Jugoslavije napisala kolumnu koju prenosimo u cijelosti i bez intervencija.

Znam da je ta zemlja mrtva zauvek i ja sam to otplakala i preboljela. Znam gdje živim, prihvatila sam neljubazne graničare i pečate u pasošu. Ono što danas znam jest da ću, bez ikakvog sentimenta, i dalje u svome biću biti Jugoslovenka

Ja sam rođena u Jugoslaviji. Ja sam Jugoslovenka. Mnogo puta poslije raspada te zemlje pitala sam se šta sam to ja sada, pogotovo što je formiranje novih država bilo povezano sa odbacivanjem bilo kakve veze sa tom ‘komunističkom tvorevinom koja je bila tamnica naroda’.

Biti Jugosloven tada i jugonostalgičar danas ima negativno i pogrdno značenje. Danas sam zvanično Srpkinja ili Srbijanka, već kako kome odgovara.




Jugoslavija je imala važnu ulogu u formiranju moje ličnosti, mog odnosa prema ljudima, prema svijetu koji me okružuje. Ona je neodvojivi dio mog identiteta. Bila sam dijete i nisam ništa znala o politici osim da je to nešto čime se bave odrasli i da se tako zovu novine koje je moj otac kupovao. Moji roditelji nisu bili religiozni i nikad nisam sebe doživljavala kao Srpkinju ili pravoslavku.

Učila sam u školi i kod kuće da nisu važni ni vjera, ni nacionalnost, da su važni ljudi. Čitala sam za lektiru djela iz čitave te velike zemlje i učila o istoriji, gledala sam predstave, TV drame i filmove na svim jezicima i dijalektima koji su postojali. Mladinsko gledališče, Kugla glumište, Oslobođenje Skoplja, Festival MESS, Paolo Mađeli, Dušan Jovanović, Dejan Mijač.

U mojoj domovini su bila sva ta prelijepa mjesta: Hvar, Ohridsko jezero, Pohorje, Crno jezero na Durmitoru, Đavolja varoš, Motovun, Sveti Stefan, kafana T’ga za jug u Skoplju, pulska Arena. Azra, Film, Idoli, Orgazam, Haustor.

Za mene je Jugoslavija bila najlepša i najuzbudljivija zemlja na svijetu. I možda tada nisam mnogo putovala u druge zemlje da bih mogla da upoređujem, ali sada sam više nego ikada sigurna da je to zaista tako.

Bila sam beskrajno ponosna što živim u Jugoslaviji. Vjerovala sam čvrsto i bila sam sigurna da će biti samo bolje i ljepše. I danas vjerujem da je to moglo da se desi.

Znam da je ta zemlja mrtva zauvek i ja sam to otplakala i preboljela. Znam gdje živim, prihvatila sam neljubazne graničare i pečate u pasošu.

Ono što danas znam jest da ću, bez ikakvog sentimenta, i dalje u svome biću biti Jugoslovenka. To je upisano u moju duhovnu genetiku i to se neće promijeniti sve do moje smrti.

Mirjana Karanović povodom 100 godina Jugoslavije, koje ova država nije doživjela jer se u međuvremenu raspala.