Emotivno pismo Enisu Bešlagiću: Kad Šemso progovori, trese se Bosna

Enis Bešlagić

Nadam se da ce nas uvaženi sugrađanin Enis Bešlagić shvatiti da sam samo za par sekundi listanja svoje knjige pronašla njegov istanačan osjećaj za pravdom i istinom i pokušavam – unatraške da krenem njegovim putem. On je svjestan da naše Bosne – male oaze mira – ima – u nama , u osjećajima , u duši i mislima, u venama i da teče.Bez prestanka teče našim krvotokom , data nam je sa puno odgovornosti u amanet.

Jeste li zaboravili Enisa Bešlagića? Tužno je šta danas radi…

Autor: Maida Semić, BHDijaspora.net

I nigdje i nikada nećemo prihvatiti da je nema, da nestaje. Enis je progovorio našim riječima – svjestan svoje unutarnje borbe, da ako ne kaže i ne ispolji ono što narod osjeća – potopiće se nade i uvjerenja. A samo mala iskra treba – da svi progovorimo odlučno i hrabro kao što je Enis. On je čekao svojih pet minuta. On je čekao pravo vrijeme i pravo mjesto. I da nije rekao ne bi ni sam sebe ubjedio da je istina. Oni sa druge strane mikrofona – čekali su „Šemsu“.Misle da smo i dalje uljuljani osjećajem da nam je dovoljno što plješću liku – koji odaje sliku pomalo zatupljenu, pomalo zaplašenu. Koliko su se „oni“ – uljuljali – zaboravili su da sve ima preobražaj.

Jer, kada „Šemso“ progovori, ( a zar Šemso zna da priča) – zatrese se Bosna. Zatresla se i ovaj put. Zatresla ,ko gorda opomena da konačno želimo ono što mislimo. Da konačno govorimo ono što trebamo.Enis je to izgovorio tako kontrolisano, smireno. Sa samo pet rečenica iz bosanskog koša sve se razvrstalo. A narod – baš ko Enis neće pognuti glavu. Gledaće oči u oči – a pogledi koji to ne podnose obaraće se prema podu, okretati žurno u stranu, gledati radije u prazno, samo ne u istinu.I tek tada vidimo koliko su moći nemoćne.Njegov pogled i riječi nisu imale prezira.

Ali, svi koji su sebe našli u pet rečenica – skrojili su osvetu, uvrede, otimaju prilike, jer su i njihove na izmaku.Nema više straha u našim riječima. Enis je to odlično prokomentarisao. A najteže za naše nazovimo ih vođe – bili su argumenti.Mi živimo – gradimo dobre odnose – vraćamo povjerenja – radimo i ostvarujemo rezultate. A, to sve ne ide u plus situacijama.Sve bi oni preko noći zakuhali – samo da nismo ohlađenih glava.Sve bi za dan uništili – samo da nemaju straha koji je nas opsjedao godinama. Enis je dokazao da strah nema opravdanja.I neće oni odlučivati.Sve je volja Božija. Mi ne znamo za osvete.Koliko god nam oduzeli, uništili, onesposobili – mi vjerujemo i znamo da će pravda pobijediti.

Zato ti Enise poručujemo – svi smo Bosna – ima je kako da ne, prođi ulicama i sokacima, miriše u svakoj avliji , kuca u srcima.Zato je i osjetimo više i jače nego ikada jer ne letimo visoko, gdje se gubi običan ljudski osjećaj.Jednom smo hodali po trnju naših grešaka i nikad više.Cijela je Bosna tvoje pozorište i gdje god poželiš odigrati poštenu ulogu imaš našu podršku.

Kada su mi rekli da napišem posvetu za svoju knjigu „Usred trnja naših grešaka“, koja je proistekla iz stvarnih prezivljavanja situacija, koja je produkt svih mojih stanja koja sam prešutila, a trebala da reagujem i kažem istinu, napisala sam: “Knjiga je pisana iskrenim saznanjima i htijenjem da se što brže i bezbolnije pređe iz stanja nemoći u realno stanje bez pogrešnih ubjeđenja i odluka. Posvećena je potrazi za malom oazom mira gdje smo konačno ljudi i gdje nas cijene.“

Kada sam razmišljala kako je početi, jer svaka je istina postala laž, ako nije rečena u pravo vrijeme i na pravom mjestu, odlučila sam da pitam samu sebe za odgovornost:

„Hoću li jednog dana ponajviše odgovarati za misli kojima sam dovela tijelo u
stanje nemoći, ili ću ovim donekle ispraviti svoje greške – ostaje da se čeka. O
tome ne mogu razmišljati. Sada znam da sam mogla drugačije. Hoću li svoja ubjeđenja
(biološki proces) zaustaviti da više ne proizvode negativne utjecaje na moje
odluke, i jaka kao nikad do sada progovoriti, onako kako hoće i razum i tijelo,
onako kako vodi potrebno isijavanje, onako za što nikada nisam imala hrabrosti?
Zasigurno kažem da hoću.“

Kada sam trebala da napišem uvod, nisam dugo razmišljala:

„Kažu da trebam reći nešto posebno, ciljano, odmjereno… A ja stojim naspram
onog mog drugog “ja” i smirujem ljutnju i težinu talasa koji bi preplavio i “ovu”
ispred tog staklastog zida – samo da nisam jaka kao nikad do sada.“

Kada sam osjetila preobražaj misli i odluka, napisala sam:

„Malo ih je i dobro ih mogu prepoznati. Osvrnite se oko sebe. Prolaze, strpljivo i
tiho, izgubili su dosta toga, ali shvatajući mudrost postojanja, usmjerili ubjeđenja,
na dan za dan, prijatelja za prijatelja, neprijatelja za sličnog, razvrstali i klasirali sve
kako to priroda nameće. A mi sve strpali u isti koš.“

ZAKLJUČAK

„Do mudrosti teški su putevi.“

„Nisam preplavljena osvetom niti željom da sudim. To je volja Uzvišenog. Nisam
svojeglava, ali ovako preobražena sam preteška okolini jer mirnim i kontrolisanim
stavom ciljam na istinu. Ljudima to najteže pada. Otimaju se, migolje, bježe
u svoje nemoći, izmiču sami sebi i vidim – jasno vidim – svoju sliku iz prošlosti.“
Danas, kada sam svjesna svake “odgovornosti” neizmjerno zahvaljujem spoznaji
saznanja i jednostavnosti življenja. Možete vrijeđati do beskraja – gaziti do
iznemoglosti – živjeti u svojim pobjedama. Dovoljno je da ćutke uputim pogled
prezira koji kaže da ste s druge strane onih “kliznih vrata” na koja se niti zvoni,
niti kuca. Otvorit će se kada stignu sva moja čekanja, da kažem ono što mislim i kako
hoće i razum i tijelo. Jer, nenasilje je snaga jakih.“

PRATITE SVE VIJESTI IZ BH. DIJASPORE NA NAŠEM FACEBOOKU

Leave your vote

Log In

Forgot password?

Forgot password?

Enter your account data and we will send you a link to reset your password.

Your password reset link appears to be invalid or expired.

Log in

Privacy Policy

Add to Collection

No Collections

Here you'll find all collections you've created before.