Enis Bešlagić posramio Bakira Izetbegovića i bh. političare: Ponašaju se kao da nemaju za kifle, trebalo bi organizovati humanitarnu akciju da im se pomogne




“Život na visokoj nozi” je fraza koja se često upotrebljava ukoliko za nekoga želite reći da živi život jednog bogataša i osobe koja uživa u trošenju novca, pribavljanju i kupovini skupocjenih stvari, te osobi koja želi da je tako drugi ljudi vide.

Ili je sve ovo što smo napisali jedan obični mit? Mit ili istina, o tome su danas govorili bh. glumci.

Na tu temu, na temu trošenja novca, na temu života ljudi u BiH, te društvenim mrežama i celebrity ličnostima danas su za Source.ba govorili glumci Enis Bešlagić i Alisa Čajić-Drmać.

“Ima ljudi koji imaju toliko novca da mogu živjeti na deset visokih nogu, ali se u javnosti predstavljaju kao da nemaju za kifle. Mnogi naši političari kada ih slušaš nakon 25 godina vladavine i barem 10.000 KM mjesečno, izgleda da oni nemaju šta da jedu, pa bi valjda trebali kakvu humanitarnu za njih skupiti. Ljudi koji imaju ogromne firme, njih nikada nećete vidjeti u nekim skupim autima, zato što se ne žele pokazivati. Kod nas čim dvoje radi u porodici, kada rade muž i žena, oni se već smatraju da žive na visokoj nozi”, kaže Enis Bešlagić na početku razgovora za Source.ba aludirajući na izjavu Bakira Izetbegovića koji nedavno rekao da će se prijaviti na Biro za zapošljavanje.

“Život na visokoj nozi je definitivno mit, a danas je čak došlo vrijeme gdje muškarci više pretendiraju da žive na visokoj nozi kako bi se dopali ženama. Život na visokoj nozi bi danas trebao da bude život gdje smo svi okruženi zdravljem i srećom, jer je to jedino na cijeni”, kaže Alisa Drmać.

Enis Bešlagić poručuje da je mnogo i onih koji su opterećeni životom na visokoj nozi, te pokušavaju sve da urade kako bi se uklopili u taj sistem.

“Ima onih koji, nažalost, žive tako što će uzimati neke materijalne stvari poput automobila da se vidi kao da imaju, ali u suštini nemaju. Oni žele tako da se predstavljaju. Auto je statusna stvar, odijelo je statusna stvar. Sve je to nebitno u nekim normalnim zemljama. U takvim zemljama bogataše možete vidjeti na biciklima ili skuterima. Život na visokoj nozi pored ovakvih kuća bez fasada, pored bespravne gradnje i loših cesta ne znam kako da normalno izgleda. Džaba, možeš ti srediti stan koliko hoćeš, ako nemaš kanalizacije, ako ti curi voda, ako nemaš prilaz tom stanu. Ovdje treba jedan generalni popravak svega da bi se poredili sa gradovima koji pružaju taj neki visoki sjaj”, ističe Bešlagić.

“Uopće nisam opterećena markama, kada je kupovina u pitanju. Trudim se da trošim što manje na odjeću i da to što bolje iskombinujem. Kupujem gdje stignem i najmanje kupujem markirano. Gledam, uglavnom, da je to što jeftinije, kao i svako od nas”, ističe Alisa.

Vrlo često uz sintagmu “života na visokoj nozi” se često vežu celebritiy ličnosti, ali pitanje je koliko BiH danas ima stvarnih celebrity ličnosti, a koliko onih koji su tu neku svoju “slavu” stekli preko noći na Facebooku ili Instagramu.




“Instagram i Facebook su jedna velika laž koja nas okružuje. Uglavnom svi plasiramo ono što je lijepo i što drugi žele da vide, a ne ono što se krije iza toga. Celebrity ličnosti uglavnom nemamo. Zvijezde imamo, ali mislim da ih ne priznajemo. I te neke zvijezde ne vjerujem da baš žive na toj nekoj visokoj nozi. Danas na visokoj nozi žive starlete ili žene koje mogu da zarade mnogo od Instagrama”, ističe Alisa Čajić-Drmać.

“Pitanje je koliko neko ima stvarnih pratilaca na društvenim mrežama. Bolje je imati u životu 10 stvarnih ljudi, nego 10.000 tih nekih lažnih pratilaca. Kada hoćeš da posudiš pare od nekoga, tek tada vidiš koliko imaš prijatelja i koliko ti neko može pomoći u teškim situacijama. Svi žele biti Kim Kardashian, da niko ništa ne radi i misle da je njihov život interesantan i da ih neko prati. Reality emisije su fabrike takvih ličnosti i to su danas i postale neke vrijednosti. Ako te prati toliko ljudi – onda ti toliko i toliko vrijediš, što je apsolutno netačno”, ističe Enis Bešlagić.

Naše sagovornike smo za kraj upitali koliko su oni uopće opterećeni društvenim mrežama, te koliko ih i da li ih pogađaju komenatari ljudi na Facebooku, Twitteru ili Instagramu.

“Ne pogađaju me nikakvi komentari. Da sam imala 18 godina u vrijeme društvenih mreža, to bih mnogo teže podnijela. Hvala Bogu, sreća pa sam završila sve škole, pa je onda tek zaživjela ta neka društvena platforma. Dovoljno sam zrela da znam da iza svega toga stoje lažni profili, ali i ako ima ružnih komentara, onda sve to shvatim kao neku pozitivnu kritiku”, kaže Alisa.

“Uvijek gledaš ko sve to piše. Imaš ljude koji su, nažalost, za 100 KM dužni da to pišu. Svoje stavove uvijek iznosim pod punim imenom i prezimenom, ne pod nekim drugim imenima. Želim da i ja imam stav o nečemu, jer se smatram društveno odgovornom osobom. Mogu imati neprijatelje samo ako promovišem ljubav, zajedništvo, da se ne svađamo, da se volimo, da ne ratujemo. Jeb***, ako imate hejtere, onda imate i ljude koji i danas jedva čekaju da se opet zarati. Normalno je da imaš ljude koji se ne slažu sa tobom. Ako danas u BiH kažeš da nešto voliš, onda ti nekoga vrijeđaš. Kad navijaš za neki klub, tebe mrzi 11 drugih klubova. Žena objavi recept za kolač i napiše: ‘Stavite jednu kesicu’, a onda joj se druga javlja i kaže: ‘Nije kesicu, nego vrećicu’. Ma ne, na bosanskom jeziku je ovako. Ma ne, mi Srbi kažemo ovako. Hrvati kažu nije tako, ovako je. Ide onda tekbir, ubi, zakolji, Srbija i jeb*** onda. Od recepta raja napravi problem”, kaže na kraju razgovora za Source.ba portal Enis Bešlagić.