Fratar Drago Bojić: “Hrvatska i herceg-bosanska politika mnogim su Hrvatima u BiH ogadile vlastitu domovinu”

Fra Fra Drago Bojić, bosanski franjevac, telog i publicist o političkoj situaciji u BiH.

Ovih vrelih julskih dana BiH je ponovno doživjela politički toplinski udar. Odluka šefa Ureda visokog predstavnika u BiH (OHR) na odlasku, Valentina Inzka, o zabrani negiranja genocida u Srebrenici izazvala je burne reakcije Milorada Dodika, srpski predstavnici bojkotiraju institucije BiH i najavljuje se “separiranje” RS.

No, fra Drago Bojić, bosanski franjevac, telog i publicist, koji je doktorirao na području praktične teologije na Katoličkom fakultetu Sveučilišta u Beču, kaže za Jutarnji.hr da je Dodik nakon prvotnih reakcija u međuvremenu ipak malo reterirao. Svjestan je da će odluka o zabrani negiranja genocida ostati na snazi.

– Dodik će i dalje voditi svoju politiku, politiku blokade državnih institucija i očuvanja političke moći koju ima u RS-u. Dodik se krije iza srpskog naroda i Narodne skupštine RS-a, a u ovom ga slučaju podržava i opozicija koju će Dodik vjerojatno izigrati i ovaj put. Veći problem od Dodika jest činjenica da je zloduh Karadžićeve i Mladićeve politike posve ovladao entitetom koji je nastao na genocidu i etničkom čišćenju.

Koliko to može iskoristiti Srbija ili Rusija kako bi dodatno zakomplicirali stanje u BiH?

– Činjenica da je novoimenovani visoki predstavnik Christian Schmidt postavljen na tu funkciju na izričitu želju Angele Merkel i uz punu podršku SAD-a, unatoč protivljenju Rusije, i činjenica da je Vijeće za provedbu mira odbilo rusko-kineski prijedlog o zatvaranju Ureda visokog predstavnika, pokazuje da se EU i SAD nisu previše obazirale na ruska protivljenja i zahtjeve. Kako će to dalje funkcionirati, i kako će djelovati novi visoki predstavnik, treba tek vidjeti.

Dragan Čović je reagirao prilično mlako, ali i u Zagrebu je Inzkova inicijativa nekako prošla ispod radara?

– Odluka o zabrani negiranja genocida i ratnih zločina ne tiče se samo RS-a i srpskih političara, nego i svih ostalih. Ona se tiče i zločina koje je počinila herceg-bosanska politika kojoj je također presuđeno u Haagu i zločina koja je počinila Armija BiH. Ova odluka ne odgovara ni političkom vodstvu Hrvatske koja je bila kreator herceg-bosanske politike. Odluka se ne tiče Hrvatske direktno, ali šutnja hrvatskih političara pokazuje da i oni, kao uostalom i sve balkanske politike i sva balkanska društva, imaju dvostruke kriterije: ratni zločinci mogu biti samo pripadnici drugih naroda, a oni iz vlastitog se slave kao heroji.

Zagrebački muftija, efendija Aziz Hasanović, rekao je da su odnosi Hrvatske i BiH gori nego u ratu?

– Odnosi Hrvatske i BiH trenutačno nisu dobri i za to odgovornost snose i jedna i druga strana. Hrvatska je u boljoj poziciji jer je politički i ekonomski stabilnija država, a uz to je i članica NATO-a i EU. Upravo zbog toga sadašnji odnos Hrvatske prema BiH nije korektan jer se hrvatska politika ponekad iživljava nad politički i ekonomski slabijim i nestabilnijim susjedom. Naravno, ima i primjera dobre suradnje, primjerice na ekonomskom i kulturnom području. Odnosi među ljudima puno su bolji nego odnosi među političarima koji se ponašaju infantilno i svađalački.

Shvaća li Zagreb važnost BiH u prvom redu zbog vlastitih geostrateških razloga ili on vidi “samo do Širokog”? BiH je u trbuhu Hrvatske, RS je Vučićev i Putinov adut, interes Hrvatske je cjelovita BiH, članica NATO-a i EU?

– Politika koju vode Plenković i Milanović deklarativno je naklonjena BiH, ali u praksi ponekad nije tako. Sadašnja hrvatska politika prema BiH je hercegovinizirana i u političkom smislu svedena na teritorij Herceg-Bosne. Zbog toga s pravom negoduju u Sarajevu koji je glavni grad BiH i to bi morala biti najvažnija politička adresa za hrvatske političare. To nalažu i pravila civiliziranog i politički korektnog ponašanja. Plenković i Milanović ponavljaju pogreške iz prošlosti kad je hrvatska politika uglavnom bila skoncetrirana na područje zapadne Hercegovine s ignoriranjem Hrvata iz drugih dijelova BiH. Oni isključivo komuniciraju s Draganom Čovićem i podržavaju njegovu politiku, a ta politika je ostala na pozicijama ratne herceg-bosanske politike. Hrvatstvo koje zastupa Čović je jednostrano jer ne uzima u obzir prava i interese Hrvata iz Bosne, iz Sarajeva, Banja Luke, Tuzle, Zenice, Travnika, Jajca, Žepča i drugih sredina u kojima žive Hrvati.

Postoji li „hrvatsko pitanje u BiH“ te što ono podrazumijeva’?

– Hrvatsko pitanje postoji. Ono je u političkom prostoru BiH prisutno 20-ak godina, dakle, još od tzv. Petritschevih amandmana, a posebno od propasti ustavnih reformi (tzv. Aprilskog/Travanjskog paketa) i nakon što je 2006. godine po prvi put u Predsjedništvo BiH izabran Željko Komšić. To je pogoršalo odnose između Bošnjaka i Hrvata u Federaciji BiH, pogotovo nakon što je Željko Komšić i 2010. godine i drugi put izabran u Predsjedništvo i nakon što je 2011. SDP sastavio Vladu Federacije BiH s manjim hrvatskim strankama, ostavljajući HDZ izvan vlasti. Nakon što je Željko Komšić 2018. po treći put izabran u Predsjedništvo, hrvatsko pitanje se još više zaoštrilo i Čoviću je pošlo za rukom da u svoju politiku uvuče i Hrvatsku, dakle, premijera Plenkovića i predsjednika Milanovića. Hrvatska strana, ne samo HDZ, već i sve druge hrvatske stranke, inzistiraju na konstitutivnosti naroda i na svojim „legitimnim“, od Hrvata izabranih, predstavnicima u Predsjedništvu i Domu naroda i zbog toga traže izmjenu Izbornog zakona. Sadašnji Izborni zakon treba mijenjati, ne samo zbog Hrvata, nego i zbog druga dva naorda, i zbog toga što taj zakon diskriminira prava manjina i što nije u skladu s principima građanske države. Izborni zakon treba mijenjati da bi se onemogućile političke manipulacije i prevare u kojima sudjeluju svi politički akteri, i nacionalne i građanske stranke.

Je li savezništvo Čovića s Dodikom samo truciranje Izetbegoviću, odnosno Bošnjacima, u prvom redu zbog izbornog zakona?

– Riječ je o političkoj pragmatici. Dodiku odgovaraju loši odnosi između Bošnjaka i Hrvata i politički nered na području Federacije jer to ide u prilog njegovom stavu da je BiH neodrživa kao država. S druge strane, Čoviću treba Dodik kako bi pojačao pritisak na bošnjačku politiku na razini države i kako bi se izborio za bolju poziciju na području Federacije BiH.

Treba li se po vama izmijeniti Izborni zakon u smjeru kojem traži HDZ BiH? I, naravno, je li se to traži samo zato da HDZ dobije vječnu “tapiju” na hrvatskog predstavnika?

– Prijedlog HDZ-a je diskriminatoran jer teritorijalizira prava ljudi i privilegira poziciju Hrvata, Bošnjaka i Srba ondje gdje su ti narodi u većini. Takav zakon bi politički pokopao prava bosanskih Hrvata u RS, ali i u većinskim bošnjačkim kantonima. Isto bi doživjeli i pripadnici druga dva naroda ondje gdje su u manjini. To bi Bosnu i Hercegovinu pretvorilo u trostruku etnokraciju, u neku vrstu bošnjačko-hrvatsko-srpske konfederacije čime bi se samo dodatno zakomplicirali odnosi u ovoj državi. Tim prijedlogom bila bi sahranjena ideja građanske BiH.

Kažete kako srpska i hrvatska politika u BiH često funkcioniraju kao političke filijale Beograda i Zagreba.

– Potrebno je više države, al ne unitarne države na kojoj inzistira bošnjačka politika, nego više funkcionalne države u smislu jačanja državnih institucija, zalaganja za vladavinu prava i borbe protiv korupcije. BiH naprosto mora biti više država, prije svega u smislu funkcionalnosti. Više države u smislu više društvene kohezije, više vladavine prava, više individualnih i građanskih prava, više povjerenja u državne institucije, sud i tužilaštvo. U toj građanskoj državi se moraju zaštititi i nacionalna prava. Kolektivna prava moraju biti i ograničena kako se pozivanjem na vitalne nacionalne interese ne bi stalno izazivale političke blokade i krize. U BiH ne može vrijediti pravilo jedan čovjek-jedan glas jer bi to išlo na ruku većinskoj bošnjačkoj naciji. Većinsko odlučivanje jest temelj demokratskih država, ali u državi kao što je BiH, to većinsko odlučivanje ne može vrijediti apsolutno, na svim razinama vlasti i bez ikakvih ograničenja. Potrebno je, dakle, zaštititi individualna i građanska prava, ali i osmisliti (možda i nove i drugačije?) mehanizme zaštite kolektivnih prava.

U tom smislu Bošnjake optužuju da su filijala Ankare. Je li to zapravo logična posljedica srpske i hrvatske politike prema BiH i neprihvaćanju te države kao svoje od strane Hrvata i Srba?

– Ankara u BiH nema političku moć koja joj se pripisuje. To su romantičarska fantaziranja dijela bošnjačkih političara. Bošnjacima je najviše stalo do BiH jer je to jedina domovina koju imaju. Srbi i Hrvati se, generalno govoreći, ponašaju kao da imaju „rezervne domovine“ i nalaze se trideset godina u stanju političke i identitetske šizofrenije. To su velikim dijelom apatridi koji ne prihvaćaju zemlju u kojoj su rođeni, a istodobno često nisu prihvaćeni ni u rezervnim domovinama.

Vrlo ste kritični prema politIci Zagreba, pa ste jednom rekli kako su bosansko-hercegovački Hrvati brutalno pokradeni od Hrvatske: ukradena im je vlastita povijest, domovina, zavičaj, kultura, autohtona religioznost, ukraden im je njihov stvarni identitet. Vidite li BH Hrvate isključivo kao žrtve takve politike?

– To su sve posljedice Tuđmanove politike. Naravno, tu su politiku mazohistički podržavali i bosansko-hercegovački Hrvati. Da, bosansko-hercegovački Hrvati, pogotovo bosanski (Hrvati u Posavini, Krajini, Srednjoj Bosni itd.) najveće su žrtve Tuđmanove politike, iako ga i danas masovno obožavaju. Tuđmanova politika, a i sadašnja Čovićeva politika i velikim dijelom i hrvatska politika ignoriraju sve što je bosansko. A upravo to bosansko je iznimno važno za identitet bosansko-hercegovačkih Hrvata. Identitet bosansko-hercegovačkih Hrvata je oblikovan stoljećima i tu je važnu ulogu imala franjevačka provincija Bosna Srebrena koja je sve do konca 19. stoljeća pastoralno brinula i o katolicima u Hercegovini. To su samostani Kraljeva Sutjeska, Fojnica Kreševo, Guča Gora, Jajce, Rama, Tolisa, Plehan. Nisu to u prošlosti bili ni Mostar, ni Široki Brijeg, a pogotovo nisu Grude, Ljubuški i slični lokaliteti po zapadnoj Hercegovini. Bosansko-hercegovački Hrvati imaju svoju vlastitu povijest, svoju vlastitu kulturu, svoju bogatu i autentičnu pučku pobožnost, ali se stalno niječe da je njihova domovina BiH i stalno im se nameće tzv. integralno hrvatstvo i „matična domovina“ Hrvatska.

Mogu li Hrvati iz BiH njegovati vlastiti kulturološki identitet, voditi svoju politiku jačanja BiH kao njihove matične države a istodobno bio dio hrvatskog nacije i hrvatskog „prostora“?

– Mislim da će se takvo što teško dogoditi, pogotovo sa sadašnjim političkim vodstvom bosansko-hercegovačkih Hrvata. Propuštene su mnoge prilike. Naivno se poletjelo u Tuđmanov zagrljaj, a taj politički zagrljaj je bosansko-hercegovačkim Hrvatima u doslovnom smislu polomio kosti. Posljedice su strašne, razočaranja velika, a perspektive sve manje.

Većina Hrvata ne doživljava BiH kao svoju domovinu, kako se kaže „u Mostaru otvaraju kišobrane kada u Zagrebu pada kiša“, a za posjet Zorana Milanovića kažete da ide logikom naknadne pameti i zakašnjelog političkog refleksa, manipulira osjećajima ovdašnjih Hrvata, pojačavajući njihov odium prema vlastitoj zemlji i prema većinskom bošnjačkom narodu.

– Hrvatska i herceg-bosanska politika su mnogim bosansko-hercegovačkim Hrvatima ogadile vlastitu domovinu. Bosansko-hercegovački Hrvati nisu politički samostalni i oni svih ovih trideset godina upiru oči u Zagreb i prilagođavaju se željama i interesima hrvatske politike. Taj identitetski poremećaj ima dugu povijest, ali budućnost mu je sve kraća jer bh Hrvati doživljavaju u doslovnom smislu demografsku i iseljeničku katastrofu.

Video snimci sa interneta

Pročitajte više

Log In

Forgot password?

Forgot password?

Enter your account data and we will send you a link to reset your password.

Your password reset link appears to be invalid or expired.

Log in

Privacy Policy

Add to Collection

No Collections

Here you'll find all collections you've created before.