Ugostitelj iz Dortmunda, Domagoj Kapulica, spasio je 2. marta, oko 15.00 sati u Dortmundu doslovce – tri svijeta.
“Šetao sam to popodne sa suprugom Martinom i sinom Rokom pokraj umjetnog jezera Phoenix-See i zastao kupiti sinu pomfrit na kiosku, kad sam čuo da je nešto bubnulo u vodu. Okrenuo sam se i dva metra od obale vidio dječaka kako pluta i čije se tijelo gubi u mutnom jezeru.
Odmah sam, onako u jakni, skočio jer je betonska ograda bila visoka oko metar i pol, te sam doplivao do dječaka. Povukao sam ga za jaknu prema sebi, a onda sam u vodi ispod nas vidio da se još netko utapa. S djetetom sam uspio nekako zaroniti i dohvatiti ženu koja se već nagutala vode.
Nije bilo lako izranjati i zaranjati i paziti da već spašeno dijete opet ne potone, ali nekako sam uspio s njima doplivati do obale, gdje su dijete prihvatila dva mladića, a onda sam ja nakon toga i tu ženu izvukao na obalu – govori Domagoj, koji je jedini skočio od pedesetak ljudi koji su u to vrijeme šetali pokraj jezera.
Dijete je za tren upalo u jezero…
Onako mokar, došao je nakon toga do vozila Hitne pomoći i doznao da je spasio 30-godišnju Turkinju Sibel Tekin i njezina sina Abdullaha, koji nema niti dvije godine.
“Mali Abdullah je par mjeseci stariji od moga Roka i kakav bih ja bio čovjek da mirno gledam kako se jedan tek stvoreni život utapa i gasi. Poslije sam doznao da je Sibel Tekin u trećem mjesecu trudnoće i da sam u biti spasio tri života, što me je učinilo još sretnijim”, govori za Slobodnu Dalmaciju Domagoj.
“Ona i dječak bili su jedan dan u bolnici i nakon toga smo se našli pokraj tog jezera gdje se odvijala ova drama. Rekla mi je da joj je dijete za tren upalo u jezero i da je i ona krenula za njim iako ne zna plivati. I ona i dijete počeli su vrištati i, eto, već znate što se poslije dogodilo.
Taj dan kad smo se fotografirali pokraj jezera trebao je doći i njezin muž da se upoznamo, i mali Abdullah, ali muža joj nisu puštali s posla, a sina nije dovela jer je tek izišao iz bolnice. Ali nema veze, nakon korone ćemo organizirati zajedničko druženje u restoranu “Eiserner Julius”, koji već 37 godina u Dortmundu drži moj otac Jure, a tu radimo i moja supruga i ja ” skromno je rekao Domagoj, koji ne samo da je spasio ženu i dijete, nego će, eto, organizirati i zajedničko druženje.
O Domagojevu pothvatu raspisali su se i svi njemački mediji, a mislimo da je zaslužio da se za njegovo dobro djelo čuje i u cijeloj Hrvatskoj, a ne samo u njegovoj Cisti Velikoj, odakle su mu otac i supruga, i u Stipanjićima kod Tomislavgrada, odakle mu je majka Mara.
Neka i drugi postupe kao ja
“Da je po meni, ja ne bih ovo davao u novine, ali kad ste već nazvali, nije red da vas odbijem, u nadi da će, kad pročitaju ovu priču, i drugi postupiti kao ja ako se zateknu u situaciji da pomognu bilo kojem čovjeku”, skromno je kazao.
“Iskreno, nasmijali ste me kad ste mi na početku razgovora rekli da iz Njemačke uglavnom stižu priče o našim ljudima koje su vezane uz kriminal i neka krvoprolića, pa mi je drago da iziđe i jedna ovakva priča koja slavi život”, rekao je.
“Što više prolazi vrijeme od događaja, čini mi se da je to spašavanje trajalo sve duže i duže, što znači da tek sada proživljavam svu dramu tog trenutka”, zaključio je.
