ISKRENA ISPOVIJEST Marija otkrila kako je zaista u Njemačkoj, a ima i savjet za sve one koji žele spakovati kofer i nestati

Marija Šimović (33) je godinama radila loše plaćene poslove, nije mogla da si priušti ni najosnovnije i gledala je kako joj vrijeme prolazi.

A onda je odlučila kako joj je dosta svega: spakovala se i preselila u Njemačku.

Tri godine poslije tamo živi, radi, sretna je i ne planira da se vrati u Hrvatsku.

Ona je do 2015. s roditeljima živjela u Pločama. Stalno je nešto radila, ali to su bili sezonski poslovi: bila je konobarica, čistila apartmane, brala mandarine, a bila je i sobarica na brodu. Na svim tim poslovima je situacija bila ista: plata mala, prekovremeni i rad vikendom neplaćeni, nikakva prava…

“Sve vrijeme sam znala da treba nešto da promijenim ali sam to odlagala. Nadala sam se da će biti bolje i da će se odjednom pojaviti neki posao koji ću moći da radim cijele godine. Nije to moralo da bude nešto fenomenalno, govorila sam samoj sebi, treba mi posao od kog mogu da živim. No, to se nije dogodilo,” sjeća se Marija vremena prije 2015. godine.

Živjela je s roditeljima. Plata koju bi zaradila tokom ljeta topila se zimi. Roditelji su joj penzioneri tako da im nije bilo lako da preživljavaju.

A onda je Mariji bilo dosta. Upoznala je porodicu koja je živjela u Bad Urahu, gradiću nedaleko od Štutgarta. Oni su joj ponudili pomoć – mogla je prvo vrijeme besplatno da živi kod njih dok ne stane na noge.

“Te godine, tri mjeseca prije nego što sam otišla, na snagu je stupila odredba prema kojoj Hrvatima za rad u Njemačkoj više ne treba radna dozvola. Moja je velika prednost činjenica da savršeno govorim jezik jer sam kao mala s roditeljima živjela u Njemačkoj. Tri mjeseca nakon dolaska u Bad Urah dobila sam prvi posao”, priča Marija, koja je tada počela da radi u kafiću.

Bio je to posao kakav joj je u tom trenutku savršeno odgovarao – najbolji da upozna ljude u novoj sredini. To se i dogodilo: upoznala je prijatelje, ali i svog sadašnjeg partnera Toma, s kojim živi.

“Nije mi bilo lako u prvo vrijeme. Kako bi i moglo biti kad sam iza sebe ostavila sve one koje sam poznavala i voljela? No, svi oni bili su mi podrška jer su znali da nema drugog rješenja. Nisam imala šta da izgubim: imala sam 30 godina, nisam bila udata niti sam imala djece ili bilo kakvih drugih obaveza. Mogla sam da krenem u bijeli svijet”,  dodaje Marija koja je nakon nekoliko mjeseci dala otkaz u kafiću.

Poslije toga je radila u lokalnom kinu, potom kao dostavljačica za jednu kurirsku firmu a sada je vozač putnika za jednu ustanovu u Bad Urahu.

“Meni je na svim tim poslovima bilo dobro. U jednom slučaju bila sam zaposlena na određeno, pa sam nakon isteka ugovora morala da tražim drugi posao. Drugi sam put htjela veću platu, pa sam tražila nešto novo. Ovdje je dobro to što čovjek, kad odluči da nađe novi posao, nema nekih velikih problema. Ja hoću da radim i zato sam bez problema našla posao”, ističe Marija i dodaje kako je bruto satnica tih poslova bila od 10 do 14 eura, dok je za dostavu imala 19 eura.

Slobodna je bila vikendima i praznicima. Ako je radila te dane, za njih je bila plaćenija. Subota je donosila 25 posto više na njenu satnicu, a nedjelja i noćni rad 50 posto. Neoporezivo, kaže i dodaje kako onima koji žele da dođu da rade u Njemačku savjetuje da nauče jezik.

“Nije teško naučiti ako čovjek želi. Mislim da je jezik najlakše naučiti ako konobarišeš. Znam nekoliko djevojaka iz Rumunije koje rade kao konobarice. Ne znaju savršeno jezik, ali su naučile dosta u samo nekoliko mjeseci. Znaju osnovno. Mislim da je najvažnije, kada dođeš u drugu zemlju, da se ne sakrivaš, da izađeš, upoznaš nove ljude”, kaže Marija i dodaje kako smatra da nije dobro da se okružiš samo svojim zemljacima. Iako je to utješno, nije dobro za učenje jezika.

Osim toga, tako se čovjek na neki način izoluje od zajednice u koju je došao.

Za nju, nakon tri godine, nema dileme da li je postupila ispravno.

“Mislim da konačno živim. U Bad Urahu sam stvorila novi život. Mogu sebi da priuštim da s prijateljima odem na godišnji odmor, na primjer u Holandiju ili Portugal. Mogu da priuštim avionske karte da odem da posjetim roditelje tri puta godišnje. prošle godine sam im kupila polovni automobil jer im je trebao. Radim jednako kao što sam i kod kuće, a živim puno, puno bolje”, kaže Marija i dodaje:

“Da, nedostaju mi roditelji i najbolja prijateljica, koja živi u Zagrebu, no redovno se čujemo i vidimo. Mislim da bi i njima bilo najbolje da dođu da žive u Bad Urahu, ali oni to ne žele. Za mene više nema povratka: planiram uvijek da posjećujem ljude koje volim u Hrvatskoj, ali se tamo ne vraćam. Za mene tamo nema ničega. Evo, iskreno: to što je Njemačka kao zemlja uradila za mene, Hrvatska nikad nije”, zaključuje Marija.

Pročitajte