Koliko glup moraš biti da bi prijetio Dodiku?

Radni naslov ovog teksta bio je: Koliko glup moraš biti da bi prijetio Dodiku? Pravi, odistinski naslov je: Kolika budala moraš biti da bi prijetio bilo kome? I novinaru prašinaru i na koncu omniprezentu naše političke šarade, Miloradu Dodiku?




Piše: Dragan Bursać

Da, reći će mnogi, prijetnje političarima i novinarima nisu ni izbliza isto frekventne, niti su istog ili sličnog sadržaja, niti se istom dinamikom ovi slučajevi rješavaju.

Da, ali ovdje ima ALI.

Ali, riječ je o jednakopravnim ljudskim bićima s njihovim vrlinama, manama, s osobnošću, porodicama, s ljudima koji vole ta bića. I da, pod tim bićima se misli baš, gotovo ekskluzivno, na Milorada Dodika u jednini.

Sva naša treća poluvremena
Hronološki, a postuliraćemo samo prijetnje koje je Dodik dobio u vezi s postavljanjem zastave Republike Srpske u hol Predsjedništva u Sarajevu, prvo mu je prijećeno 26. novembra. Telefonski, uvijek po istoj shemi, poziv je lociran u Njemačkoj. Osoba je rekla da će “sve spaliti”, aludirajući na Dodika i njegov kabinet. Odmah potom, trećeg decembra, dobio je predsjedavajući prijetnje telefonske pozivom iz Belgije. Muškarac, koji govori ekavski, prijetio je, psovao i na koncu rekao da “rat još nije gotov”, aludirajući na mitsko “treće poluvrijeme”, koje je tako čest šovenski narativ u naših nacionalista.

I prije nego što se kaže bilo šta protiv ludih prijetnji i budalastih ljudi koji prijete, jer ludi nisu, prvo hajmo se zapitati da li je predsjedavajući Predsjedništva Milorad Dodik zaslužio sve te prijetnje koje se roje zadnjih sedmica. Jer, šta on radi:

– Sprda se sa ulogom Predsjedništva.

– Sprda se i sa zastavom BiH, ali indirektno i sa zastavom RS-a, koju doslovno kao mačka mačiće povlači sa sobom.

– Opstruiše rad ne samo Predsjedništva nego i cjelokupnih zajedničkih organa BiH (koliko je u mogućnosti).

– Podriva podriveni ugled Bosne i Hercegovine u svijetu (zabranjen mu je ulazak u USA i javno mantra kako će raditi sve da BiH ne bude funkcionalna), a za sve ovo je debelo plaćen sredstvima poreskih obveznika iste te BiH.

– Bahat je, nadobudan, poluprimitivan čovjek, pun mizoginije, homofobije i netolerancije, što je dokazao bezbroj puta.

– Ima povelik dnevnik uvreda spram novinara (od želje da kolegi novinaru pukne srce [šta god to značilo] do istjerivanja novinarki s pres-konferencije)

– Potpuni je autokrata, bez unce želje za tolerantnošću…

Spisak bi bio još golemiji, no svi ga znamo. I pravo pitanje je: zašto i ovo stoji na spisku? Pa zato da se svako od nas zapita nakon čitanja treba li prijetiti ovakvoj personi.

Samo oni slični njemu, prijete mu u svemu…

Odgovor je NE! Uvijek i jedino NE!

Jer baš zato što je Milorad Dodik takav kakav jeste, samo umovi slični njemu mogu da se spuste u kaljužu i da odreaguju prijetnjama.

O lošosti, pokojoj vrlini i retoričkom gluhom

Prvo, prijetnja, pogotovo multiplikovana u svijetu društvenih mreža, na kojima u momentu nastaje digitalni linč, predstavlja etičko NE. Predstavlja fundamentalnu negaciju čovjeka kao civilizovanog bića, koje vjeruje u poredak, pravdu i pravičnost. U ovom slučaju, u pravni poredak Bosne i Hercegovine. Jer, ako ne vjerujemo u sistem koji je demokratija projicirala i dala mu pravni uzus, pa šta nas onda razlikuje od mikrotiranina?

Drugo, možda bitnije, prijetnja, osim što pokazuje pretenzije na fizičku bezbjednost pojedinca i osim što jasno ukazuje na ugrožavanje života tog pojedinca, još više i snažnije djeluje na članove porodice jedinke kojoj je prijećeno. A Milorad Dodik ima djecu, unučad, ima rodbinu… I zašto su ti ljudi krivi, zašto se moraju osjećati ugroženo, zašto to radi neka, slobodno možemo reći, budala s imaginarnim pravom da vrijeđa te ljude? Nema opravdanja!

Treće, u našoj zemlji, svaka politička aktivnost, nažalost, isprojektovana je većinom s nacionalnom, preciznije, nacionalističkom nakanom. Kako li se osjećaju Bošnjaci i Hrvati u manjem bh. entitetu, ionako marginalizovani i od države i od tog entiteta, poslije prijetnji upućenih Dodiku? Da li je ovim prijetnjama aminovana reakcija koja će biti upućena njima? Razmišlja li neko o tome iz topline belgijskog ili njemačkog doma? Dabome, takve jedinke ne razmišljaju o bilo čemu, pa je ovo samo retoričko pitanje.

Četvrto, Milorad Dodik će biti siguran od ovakvih prijetnji, a politika će mu, prelomljena u očima srpskih nacionalista biti samo jača. Jer ako je išta moćnije od superiornog nacionaliste, to je nacionalista-mučenik kome prijete. To je baš onaj oreol koji je nedostajao Dodiku, a koji mu je neko slabe pameti iz Njemačke ili Belgije uručio jednim telefonskim pozivom.

Peto, ontološki, onaj koji prijeti pokušava se staviti na drugu stranu etičkog spektra u odnosu na objekat prijetnje, a zapravo čini sve podsvjesno da bi se identifikovao s tim objektom. Pa će u konačnici onaj koji bi “spaljivao Dodika” i koji mu poručuje da “rat još nije gotov” biti isti onaj koji na kakvom seosko-gastarbajterskom sijelu pjeni, e da je i nama jedan Dodik, šta bi MI radili.

Šesto, Dodiku ove prijetnje trebaju kao suho zlato, preciznije, kao pogonsko gorivo, kako bi izrazio “javnu zabrinutost nad svojom sigurnošću” i kako bi se i dalje po Predsjedništvu šetkao sa svojom pretorijanskom gardom. Dabome, uz šetkanje, biće tu i nošenja zastave Republike Srpske.

Sudija, sviraj kraj!




I kada se sve stvari ovako poslože, a nemaju kako drugačije, onda zaista ostaje otvoreno pitanje da li Dodiku prijeti neki njegov podređeni po unaprijed smišljenoj direktivi ili tek potpuna budala. Za podređenog bismo znali u roku od odmah i čitav slučaj ili slučajevi bi bili raskrinkani autogolom Predsjedavajućeg. Nažalost ili nasreću, shvatite to kako hoćete, riječ je o potpunim budalama, koje atakuju na svoju zemlju, na svoj narod, na nevine porodice i koje uzdižu nakaradne politike.

Doslovno, to vam je isto kao kada spiker na stadionu zamoli domaće navijače da prestanu bacati baklje u teren, jer će utakmica biti prekinuta i gostima se na papiru upisuje pobjeda od 3:0, a onda domaći praznoglavac baci baklju na pola terena.

Nema drugog i suvislijeg objašnjenja. O nekoj potrebi za civilizovanošću i dijalogom, kako je sve to u nas prerano.

(Oslobođenje)