Kolumna o kojoj bruji region: Priča o hrabroj djevojci koja je pomogla napadnutom vaterpolisti

Četiri dobra dupina (delfina) vaterpolista sjeli su u kafić na splitskoj rivi. Nosili su jakne. Ispod su bili dresovi njihova kluba.

Prišao im je konobar, okati lignjun s tacnom u ruci. Dok su se oni mislili što će popiti, lignjun je krajičkom velikog vodenastog oka primijetio logo srpske Crvene zvezde. Asocirao ga na istoimeni nogometni klub! Imaju navijačku skupinu, Delije. A u njima su neki štakori koji rasprostiru transparente o Vukovaru po svojim tribinama.




I baš zato, vidjevši logo Zvezde, strašljivom lignjunu protrnuli su kraci. Pustio je crnilo, pomislio da su mladi dupini zlokobni četnici. Nije pritom lignjuna zanimalo to što su te pliskavice zapravo vaterpolisti. Ili to što im je jedina želja bila da popiju piće na Rivi prije prijateljske utakmice s lokalnim klubom.

Ali strah u očima okatog lignjuna bio je ogroman. Tresla mu se prozirna kičma. Boga pitaj zašto, možda PTSP.

I lignjun je tako, ni pet ni šest, otrčao do aparata za kavu. Stegao nervozno pregaču oko pasa. Jednim je krakom zagrijavao mlijeko za kavu, a drugim dohvatio telefon.

Nazvao je zelenog žohara. Naredio mu da skupi ekipu i nacrta se isti tren s palicama na štekatu. Rekao mu da ga četiri dupina provociraju smijući se srpskim naglaskom.

Nije im lignjun ni stigao staviti kave na stol, a već je stigao žohar u pratnji kišne gliste, želučane trakavice i kućnog pauka.

Tjerali su dupine da se svuku do gole kože. Vikali na njih. Prijetili im. Zbunjeni dobri dupini nisu ih htjeli poslušati. Htjeli su samo otići jer je Žohar već vadio palicu. Stigli su prvi udarci. Leđna peraja, kljun, rep. Nisu birali gdje.

Nisu birali ni zašto ih udaraju, zapravo.

Dupini su se dali u trk, preko rive. Žohar je s palicom za njima kaskao. Namjerio se baš na jednog. Trčkarao je za njim gadljivim malim nogama s po šest adidas patika, ali dupin je bio veći i brži i došao je do ruba rive i skočio.

Spas je našao u moru. S kamenog tla prestrašenog došljaka promatralo je čitavo životinjsko carstvo. Tromi slonovi što su selfije radili držeći mobitel surlom zastali su ukopani. Mačke se ustale na zadnje noge. Naprezale oči ćorave kokoši, kameleoni, pande, žabe krastače, bakalari i stare šjore palamide naočale namještale ne bi li ga što bolje odmjerili.

Neki su se zlobno hihotali. Kreštale zle vrane, golubovi vadili mobitele i snimali ranjenika iz ptičje perspektive.

Na jednom od videa koji su kasnije kružili Zoološkim vrtom, jasno se čuje: te životinje znaju zašto su oni gadljivi kukci napali dobrog dupina.

– Neka, ionako je četnik – mekeće neka koza na toj snimci.

Tuka do nje zlobno se zahihoće i zakriješti “a e”.

Dok su se cerekali nad tužnom dupinovom sudbinom bez da mu se sjete pružiti ruku ili dati se, bože sačuvaj, u trk za žoharom, kišnom glistom, želučanom trakavicom i kućnim paukom, dupin je i dalje bio u moru. Dezorijentiran, zbunjen. S ozljedom glave. Gledao što mu je činiti. Kuda izaći. Ima li itko da mu pomogne.

A onda se, među toliko majmuna, krava, ovaca, koza i teladi pojavila ljudska djevojka. Sagnula se pred svim onim beskičmenjacima i dodala mu ruku.

Jedna anonimna, hrabra, a opet prosječna, skromna djevojka. Jedno ljudsko biće. Jedino ljudsko biće. Izložilo se osudi stoke.

Nije stajala sa strane, nije nezainteresirano brstila sijeno poput svojih vršnjakinja. Nije, jer je ona iznad životinjskog mentalnog sklopa.




Niti pola sata kasnije, vijest o napadu na dupine protegla se kroz sve životinjske novine i portale, izvjestile svoje čitatelje čak i krijesnice iz Vašington Posta. Prenosile se izjave hrvatskih lisica s vrha vlasti, mišljenje o napadu dao je čak i kolumnist bumbar, nema životinje koja se nije s drugom vrstom posvađala oko ove teme. Klali se, brisali jedni druge s društvenih mreža.

Zaboravili na stvarne probleme koliko su kokodakali, kriještali, kreketali, mukali, oinkali i zavijali.

Zaboravili, da je na kraju jedino važno bilo biti ljudsko biće u ovoj priči.

Piše: Andrea Topić/Makarska kronika