Ovo je priča o Zlatnom ljiljanu Nevzeti Sefer: Otišla je u borbu s osmijehom i nije se vratila

Dobitnicu Zlatnog ljiljana, travničanku Nevzetu Sefer, njeni saborci i danas pamte kao veliku ženu koja je u posljednju borbu otišla sa osmijehom.

Rođena je 14. maja 1952. godine u selu Seferi, Travnik. Bila je pripadnica 312. motorizovane brigade, kao vojnikinja i bolničarka.

– Bila je to živa legenda. Uvijek je bila pored nas kad je najteže. Nije ona znala izdat čovjeka, volio ju je svako živ. Nastojala je svakome biti sestra i majka. I sada kad pomislim i kada govorim o njoj naježim se. Uvijek veselog duha. Mi svo svi bili mlađi, ona nam je poput majke davala podršku i savjete – sjeća se njen saborac Nermin Mrkonja.

Kaže da, kada su pravili spiskove za akciju, njeno ime su morali upisati.

– Kaže joj: “Nevzeta vi nećete ići ovaj put”. A ona kaže: “Ja moram da idem, šta ako vam zatrebam”. Nema riječi kojom bi se ona opisala, a da ta riječ ne bude mala kako bi opisala njenu veličinu – priča sagovornik.

Kaže da, iako je bila žena, svaki put je bila rame uz rame sa muškarcima.

– Nismo je mogli izostaviti iz akcije. Znala je i zaplakat jer je željela da ide. Kada uzmete da je kao žena kao osoba svaki put išla s nama u svaku akciju to govori o njoj, nisi je mogao izostaviti – kaže Mrkonja.

U početku je bila bolničaka, ali kasnije je pokazala da može dati puno više u odbrani Bosne i Hercegovine.

– Čim je počela agresija na BiH ona se prijavila u odbranu. Imala je završen kurs prve pomoći, te je bila bolničarka. Ali vremenom pokazala je da je žena za sve. Nosila je pušku, kuhala nam ručak u slobodno vrijeme. Ja sam bio specifičan kad je hrana u pitanju, pa ona nađe neku konzervu i pripremi mi je na drugačiji način. Svima redom tako. Ako ona ima viška odjeću i obuću poklanjala je dalje. “Neka vi imate, ja ću se snaći”, govorila je – sjeća se Mrkonja.

Nevzeta je poginula 10. oktobra 1993. godine na Slimenima, na područja općine Travnik, a ratno priznanje Zlatni ljiljan posthumno joj je dodijeljeno 1993. godine.

– Dok je pružala pomoć dvojici ranjenih pala je granata, te je poginula i Nevzeta. Sve i jedan borac koji je ostao živ za nju ima samo lijepe riječi – kaže Mrkonja.

Komandant 312. motorizovane brigade Zijad Čaber sjeća se kada je Nevzetu vidio posljedni put.