Senad Hadžifejzović boravio je u Srebrenici.
Daleko od centra, u brdima, same žive žrtve genocida u Srebrenici, majke Nura i Refija. Majke Nura Mustafić i Refija Hadžibulić se ne razdvajaju. Žive bukvalno same, ali zajedno kahvenišu, spavaju…
Senad: Jučer sam cijeli dan bio u Srebrenici, od jutra do kasnog mraka. Admir Salihović, naš urednik, također dijete Srebrenice, koji je tog 11. ostao bez oca i djeda, a tada je imao samo dvije godine, bio je sa mnom i snimateljem.
Teško je podnijeti tu prazninu Srebrenice. Nakon dženaze – nigdje nikoga. Niti Bošnjacima, niti Srbima, a ne zna se koga ima manje, je tamo lako. Pust grad. Ne žive sve majke Srebrenice u gradu. Većina je van grada, u okolnim selima.
Kako žive same bez igdje ikoga? Da li ih je strah? Od čega, kako žive? Da li se plaše ovih priča o ratu? Kako je zanoćiti na osami, bez igdje ikoga, pa ni komšija? Jučer smo otišli u selo Bajramoviće, gore, podaleko iznad Srebrenice, baš u pravim brdima.
S nama Nura Begović i Aida Šehović. Aida je rođena Banjalučanka, izbjeglica: prvo Turska, pa Njemačka, pa Amerika i u aprilu ove godine, nakon 29 i po godina se vratila u Bosnu, živi i volontira u Sarajevu i Srebrenici.
Ona je sada šćer majkama bez sinova. Majka Nura je ostala bez trojice sinova i muža. Zatrto sjeme. Ni snahe ni unučeta. Majka Refija bez sinova; ima jednu šćer, vani. 200 metara je između te dvije njihove osamljene kuće, pa žive zajedno.
Da li im je neko iz Sarajeva otišao da ih pita nešto, da li uopšte iko zna gdje i kako žive, da li ih je strah? Nemojte se iznenaditi kada u ovoj reportaži čujete i malo smijeha i šale. To je radost što im je došao neko.
Suza krene kada Refija kaže: “I moj sin se zvao Senad.” Smijeh krene jer su željne samo jednog, ali vjerujte, samo jednog – razgovora. Razgovora su i željne i žedne i gladne. Neka se razgovor ori pustim srebreničkim kućama.
