Srebrenica nije samo genocid

Učenici Gimnazije Meša Selimović iz Tuzle snimili su dokumentarni film o Srebrenici. Pri tome se nisu usredsredili na zločin, već na bogatu viševjekovu istoriju mjesta i na sadašnji trenutak.




Dok se penjem stepenicama ka ulazu Gimnazije Meša Selimović pred unutrašnjim okom mi iskrsavaju slike iz 1977. godine, kada sam istim stepenicama grabio ususret prvom školskom času. Susrešću se sa djevojkama i mladićima za koje je moje gimnazijsko doba u Tuzli prije četrdesetak godina vrijeme crno-bijele praistorije. Oni su rođeni u ovom milenijumu. Povod je, međutim, za mene fascinantan. Ta djeca su uz pomoć svojih nastavnica snimila neobičan dokumentarni film o Srebrenici.

Mirela Šehović, nastavnica informatike u tuzlanskoj Gimnaziji objašnjava, u tehnički dobro opremljenim prostorijama škole, šta je motivisalo pedagoge da talentovanu djecu okupe u filmsku ekipu: „Moja motivacija je bila prije svega da upoznam Srebrenicu, a sa druge strane da učenici nauče sa informatičke strane kako se kreira jedan film. Kako se izlazi na teren, kako se prikupljaju podaci, dokumenti, činjenice.”

U razgovoru saznajem da je sredstva izdvojila ta tuzlanska gimnazija, a manji dio obezbijedili su fondacijski donatori. Mirela Šehović dodaje da je film “Kulturno-historijski značaj Srebrenice kroz prizmu učenika srednje škole” sada sredstvo edukacije ostalih učenika.

Njena koleginica Minela Tulumović Spahić, koja predaje bosanski jezik, bila je zajedno sa njom zadužena za ostvarenje zamisli. Vodeći me u prostoriju gdje se okupila mlada filmska ekipa ona napominje kako je većina učenika i nastavnika bila u organizovanoj posjeti Potočarima, ali ne i samom gradu: „Moram priznati, i ja sam prvi put bila u Srebrenici. Dosta stvari me fasciniralo, neke pomalo razočarale, ali sve u svemu stekli smo novu sliku o Srebrenici, što je i bio cilj.” Polazište filma je, prema njenim riječima, bilo pitanje da li Srebrenica može biti još nešto osim mjesta pokolja: „Srebrenica je grad koji ima višestoljetnu historiju i tradiciju, a malo se o tome zna. Postoje antička nalazišta, tragovi srednjeg vijeka, osmanskog perioda. Djeca to nisu znala”.

Filmska nastava

Snimanje je prvom polovinom ove godine oduzelo učenicima i nastavnicama mjesec dana. Priprema je trajala duže. Ali učenici, sjećam se, jedva čekaju da izađu iz učionice. Prije toga odabrana je filmska ekipa od šestoro gimnazijalaca. U prostoriji gdje na svakom stolu postoji po laptop dočekuju me radoznala lica. Prvi je progovorio Omar Bakija, simpatični sedamnaestogodišnjak. On je bio zadužen za montažu. Njemu je samo snimanje bilo poput igre. A pravi izazov je uslijedio za računarom: „Najlakše je bilo snimanje filma. To je taj interaktivni dio, upoznajemo se sa novim stvarima, snimamo. Najteži dio je bila montaža.” Njegov vršnjak Mak Ibrahimović, koji je bio zadužen za kameru, manje je razgovorljiv od svog druga, ali svo vrijeme potvrdno klima glavom.

Pogleda li se rezultat, a ja sam to učinio prije dolaska u školu, mora se konstatovati da su učenici svoj prvi dokumentarni film snimili na začuđujuće profesionalan način.

Opet su me misli nehotice odvele u prošlo stoljeće. Krajem sedamdesetih ne bi bilo zamislivo da učenici u okviru nastave snimaju filmove. Nije bilo interneta. Tuzlanski bioskopi su bili prozor u svijet za koji se činilo da je dalji od Mjeseca. Tehnološka revolucija je nevidljivom crtom odvojila nas iz analogne generacije i ove učenike koji su rasli uz digitalno ubrzanje. I još nešto je drukčije. Ja sam se rodio u svijetu bez srebreničkog zločina, a ove djevojke i mladići moraju znanje o tom zločinu integrisati u svoje sazrijevanje.

Ženski rukopis

Uspjehu filma su značajno doprinijeli i ženski članovi gimnazijske filmske ekipe. Emina Osmić je prikupljala istorijsku građu, Lejla Sukanović je bila majstorka fotografije, a Mirela Nevačinović je kao organizatorka bila logistički mozak tima. Nijedna od njih ne vidi sebe u svijetu filma poslije gimnazije, imaju sklonosti ka poeziji, umjetničkoj fotografiji, komunikaciji.

Najkomunikativniji je ipak jedan mladić. Ahmed Durić je bio zadužen za dokumentarni video-materijal. On u slobodno vrijeme pod autorskim imenom DuriX prilično uspješno postavlja klipove na Youtube i zarađuje džeparac promovišući na internetu tuzlanske firme. Još ne zna da li će film trasirati njegovu profesionalnu budućnost, ali kao i svaki kreativac boji se dosade pa kaže šta neće: „Ne bih da radim nešto što ne volim, pa i kad je dobro plaćeno. Ne želim da provodim mnoge trenutke života u nečemu što mi se ne sviđa.”

Srebrenica mimo genocida




Mladalački optimizam gimnazijskih filmadžija je zarazan. A tema je opterećena teškom riječju – genocid. Srebrenica nije mjesto kao svako drugo. Ipak, grad je postojao i postoji prije i poslije jula 1995. Montažer Omar, nakon svog filmskog prvenca, takođe drukčije gleda na ovaj bosanski gradić: “Često se Srebrenica spominje u negativnom smislu i dovodi u vezu isključivo sa genocidom. To jeste tako, ali ja smatram da moramo da idemo dalje. S ovim filmom smo htjeli da prikažemo Srebrenicu kao grad, a ne kao mjesto zločina.” On dodaje da su u gradu gdje su snimali film očigledni ožiljci rata, ali i da je bio iznenađen srebreničkim školama i njihovim tehničkim standardom, jer su to novije građevine sa novom opremom.

Omaru je rad na filmu donio i orijentaciju za budućnost: „Ja planiram da u budućnosti ostanem u svijetu filma. Računarski rad mi dobro ide, pa mislim da je tu moja budućnost”.

Ponos pedagoga

Obje nastavnice su zadovoljne učinkom filmske ekipe. Minela Tulumović Spahić vidi u uspjehu projekta potvrdu izbora članova ekipe: „Ovo šestoro su svako na svoj način kreativni i svako je po nečemu poseban. Kolegica i ja nismo pogriješili odabravši ove učenike. To se vidi i po rezultatu.” Mirela Šehović takođe ne krije da su novopečene filmadžije premašili njena očekivanja:„Izuzetno sam ponosna na ovu djecu. Na terenu su radili kao pravi profesionalci. Sve su sami radili, odredili su šta će snimati, ubacivali su tekst. Mi, profesori smo tu bili samo kao koordinatori, da ih usmjerimo”. Nastavnica informatike najavljuje da će i dobro dokumentovani proces nastanka filma biti prerađen u film, pa će se koristiti u nastavi.

Izgleda da su nastavnici tuzlanske Gimnazije Meša Selimović uspjeli u namjeri da svojim učenicima približe Srebrenicu kao mjesto koje ima istorijski kontinuitet života, uprkos činjenici da je svijet ime tog mjesta zapamtio po smrti. „Pred kraj snimanja vidjeli smo dječije igralište, čuli dječiju graju. Tako završavamo film. To daje nadu da će život pobijediti“, kaže Minela Tulumović Spahić.

Djevojke i mladići govore o potencijalu Srebrenice, o ljekovitim izvorima vode, franjevačkom samostanu, o srednjovjekovnim rudnicima srebra. Emina Osmić je pri tome najtačnije opisala to što je cijela gimnazijska filmska ekipa osjetila poslije rada na filmu :„Nakon posjete Srebrenici i ja sam se osjećala dobro. Učinili smo nešto dobro. Prenijeli smo pozitivnu poruku o gradu koji je poznat po tragediji.”

Iz posjete mojoj staroj tuzlanskoj Gimnaziji i druženja sa gimnazijskom filmskom ekipom sa sobom sam pored nešto sjete ponio dobre vibracije. Svijet se uprkos svemu obnavlja. Svaki talenat poput vode traži i nalazi svoj put.

(DW)