U proteklom ratu bilo je mnogo zločinaca, a ovaj je najgori od svih. Ovo je priča o Monstrumu sa Grbavice

“Postoje razne vrste zločinaca. Ovo je priča o “ober zločincu”. Zove se Veselin Vlahović, poznat po nadimku Batko. Ovo nikšicko pašće je sredinom osamdesetih godina u Sarajevo, kao i mnoge druge Crnogorce, doveo i lijepo ugostio Veljko Cerović, vlasnik diskoteke Sloga, jednog od najpopularnijih sastajališta sarajevske omladine.




Batko je rođen 1969. godine u Nikšiću, a u šeher je došao u poderanim tenama 1986. godine, kao bokser lake kategorije i boksovao u Bokserskom klubu Željezničar. Uporedo s tim angažmanom Cerović je “dugogodišnjeg beskućnika iz Nikšica” zaposlio kao izbacivača u popularnoj Slozi, dok je jedno vrijeme radio i na obezbjeđenju hotela “Bristol” i diskoteke “BB” u okviru tadašnjeg hotela Beograd.

Stanovao je u stanu Asima Buljubašica u neboderu kod Šopinga na Grbavici. Domacin Buljubašic, po starom dobrom bosanskom obicaju, punog srca primio je “musafira”, koji ce ga pocetkom rata u potpunosti opljačkati, a, navodno, i pokušati likvidirati.

Velika podrška Batku po dolasku u Sarajevo, po pričama nekadašnjih boksera, bio je i Hamdo Guska, jedan od trenera u “Želji”. Sarajevski bokseri se monstruma sjećaju kao primitivca koji je na vaganju u pripremama za boks-mečeve uživao da se skine gol, pokazujući drugim bokserima svoj polni organ. Počeo je rat, Batkov mentor Cerović je zbrisao za Beograd, a svog štićenika ostavio da se krvavo zahvali Sarajlijama na gostoprimstvu koje su mu ukazali po dolasku iz Nikšića.

Prve značajnije akcije na Grbavici Batko je imao tokom martovskih barikada. Tokom marta obavio je specijalnu obuku za koljača. Obuka se odvijala negdje u zabitima Romanije, a obavljana je na klanju svinja. Pretpostavlja se da je, zajedno sa svojim sljedbenicima Zoranom Jeftimic Centom, braćom Camur, Sašom Baričanin, izvjesnim Krompirom sa Vraca, Branislavom Gavrilović Brnetom – vodom “sarajevskih šešeljevaca”, a u sadejstvu sa specijalcima pod komandom Milenka Karišika, Batko iz kuća ispod Jevrejskog groblja pucao na okupljeni narod ispred Skupštine RBiH, 5. aprila 1992. godine, kada su na mostu Vrbanja ubijene Suada Dilberović i Olga Sušić.

Početkom maja 1992. godine sarajevsko naselje Grbavica I je okupirano od strane “Belih orlova”, te paravojnih jedinica SDS-a. Jedan od predvodnika okupacije Grbavice bio je već spomenuti Brne Gavrilović, koji je pod Šešeljevom komandom predvodio sarajevske četnike na Vukovar.

Brne je lakše ranjen u prvom četnickom napadu na “Loris” i slastičarnu “Palma” kod Željinog stadiona, 21. aprila, 1992. godine, da bi, nedugo nakon toga, kada je Grbavica okupirana, prvi počeo sa mučenjima i pljačkom Muslimana.

Krajem juna iste godine, Brne će se preseliti na Ilidžu, formirati štab u “Vili Voćnjak” u Vlakovu, a Grbavicu prepustiti još većim monstrumima.

5. juna 1992. godine, bez ispaljenog metka je okupirana i Grbavica II. Bio je to signal da Batko počne sa klanjem Sarajlija. Batko je najkrvaviji trag ostavio na Grbavici. Po pričama preživjelih Sarajlija, koji su rat proveli na okupiranoj Grbavici, računa se da je monstrum Batko u ovom sarajevskom naselju ubio (u više slučajeva dobro uvježbanom metodom klanja) oko 170 ljudi. Sena i Omer Pecar su očevici njegovih zlocina, i tvrde da su za smrt njihove šestogodišnje kćerke Azre, koja je ubijena u “živom štitu” na Jevrejskom groblju, odgovorni Veselin Vlahović Batko i Miro Ždrale. I u knjizi “Balija”, ciji je autor Božo Debelonogić, istaknuti četnik i siledžija, cijelo jedno poglavlje posvećeno je Batku i njegovim “podvizima”.

Uz ostalo, Debelonogić piše: “Batko Crnogorac je najviše volio voziti auta i ubijati Muslimane. Volio je on, doduše, i da ih bije, ali samo pred drugim. Batko je Muslimane mucio i ubijao uvijek na drugi nacin, vršeći fizičke i psihičke eksperimente. Dileme je rješavao brzo i efikasno, recimo – koliko ljudi postrojenih jedan iza drugog može ubiti jednim metkom iz puške papovke, riješio je tako što je pokupio u stanovima deset nesretnih Muslimana, stao korak ispred njih, repetirao naciljavši u prelomu stomaka, i opalio. Zadnju dvojicu koja pokušaše pobjeći, pobi pucajući im u leđa. Gledajući radoznalo u ljude koji su se grčili na zemlji stade prebrojavati. “Samo osam!” Sjede u auto i ode niz Vraca prema Grbavici”

O ratnim zlocinima, koje je pocinio Vlahovic u BiH, postoje brojna svjedocenja. Batkova grupa se formalno vodila kao dio jedinice “Bijeli anđeo”, kojom je, do svoje pogibije, juna 1992. godine, komandovao Zoran Vitković, a kasnije Predrag Jovancić, zvani Peđa. Ubijao je iz vatrenog oružja, klao nožem, a o sudbini mnogih koje je Batko odveo iz Lenjinove, Radničke, Splitske i ulice Rave Janković, ni do danas se ništa ne zna.




Mnoge Muslimane je ubio u prostorijama firmi Drvo-Rijeka i Digitron, te garažama ispod ovih firmi, zatim u neboderima u Lenjinovoj ulici, garažama Šopinga … Batko nikad nije ratovao, niti je učestvovao u operacijama Vojske Republike Srpske. Isključivo je klao i pljačkao.

Najbliži saradnici su mu bili Saša Baričanin sa Koševskog Brda i izvjesni Krompir sa Vraca. Krompir je, krajem rata misteriozno nestao, a među sarajevskim Srbima se prica da je ubijen od strane ljudi bliskih tadašnjem vrhu Republike Srpske, jer je previše znao o ratnim zločinima na Grbavici, a posebno o tome pod čijom su se komandom dešavali.

“Pored ubistava, Vlahovic je silovao žene i djevojke nesrpske nacionalnosti. Na Vracama je formirao javnu kucu, u koju je dovodio i silovao starice, ali i trinaestogodišnje djevojčice. Silovao je i majke i kćeri pred članovima njihovih porodica. To je radio sam, ali i u grupi. Neke od žena je silovao više puta, o čemu postoje brojna svjedočenja” – pisale su sarajevske “Večernje Novine”. Posebno bi se okomio na visoke muškarce. Zbog svog izrazito niskog rasta imao je neobjašnjiv kompleks ubijanja visočijih od sebe.

“Batku sam platio 70.000 maraka i dao mu kilo zlata da me ne ubije. Kad me poveo u zatvor, vidio sam mnoštvo ubijenih ljudi, govorio mi je da cu i ja tako završiti. Ostaće mi vječito u pamćenju po tome što, kad počne biti ljude, toliko ga ponese to da ne zna stati”, priča stanovnik sa Grbavice Dino D. Dobro prepoznatljiva Batkova parola bila je “imaš 2.000 maraka, otkupi glavu”.

Jedan od najkrvavijih Batkovih zločina desio se nedaleko od raskrsnice Grbavica-Vraca, gdje je u “kući smrti” zaklao braću Amira i Emira Balvanovica. Batko je braću klao pred očima majke i njihovih supruga, koje su sve to gledale. Preklana braća su dugo umirala, a kad su se s dušom rastali, Batko je zaklao i majku. Kad je izašao iz “kuće smrti”, proderao se: “Ja koliku sam dvojicu balija zaklao”. Batko je informacije o Muslimanima koje treba zaklati dobijao od nekolicine Srba, medu kojim je najaktivnija bila Jadranka Pejčić, inace prva komšinica nesretne braće Balvanović.

Jadranka je nakon pokolja nad grbavickim Muslimanima, nagradivana opljackanim stvarima, a uživala je da na sebi nosi bunde i zlato ubijenih Muslimanki. U svom stanu na Vracama svezanu je držao i izvjesnu Hrvaticu Manuelu, djevojku koja je u Sarajevo odnekle iz unutrašnjosti došla da studira. Nakon raznoraznih iživljavanja, Manuelu je ubio na Zlatištu. Prije nego je ubio iz puške M-48, pitao je da li ima nekih želja. Kad je nesretna djevojka izjavila da nema, u nju je ispalio nekoliko smrtonosnih hitaca.

A.Z. je sa suprugom Hajrijom, par godina prije rata, dobio stan na Grbavici. Sretna porodica je sa dvoje djece lijepo živjela u ovom sarajevskom naselju. A.Z. je radio u stabilnoj firmi i sve je licilo na jednu lijepu “porodicnu bajku”. Pocetkom rata ta bajka ce se pretvoriti u pepeo. Djecu će prebaciti preko Miljacke u slobodni dio grada, a A.Z. sa suprugom Hajrijom ostati da čuva stan na Grbavici.

Nakon što je Grbavica u potpunosti okupirana, njega ce Batko i kompanija odvesti u jedan od grbavičkih logora, gdje će ga svakodnevno tući. Nakon toga će ga prebaciti u zatvor Kula, gdje će ga držati dvije godine. Suprugu Hajriju su odveli i zatvorili je u jedan od grbavičkih stanova. Silovali su je. Hajrija je zatrudnjela i kada je bila u već poodmakloj trudnoci, pustili su je da se vrati u svoj stan. Zlikovci, saznavši da Hajrija ima nultu krvnu grupu, prilikom porođaja u bolnici Kasindol su joj uzeli svu krv, tako da je Hajrija ubrzo umrla.

Tada su iz Kule pustili A.Z. i dali mu dijete, koje je njegova supruga rodila kao posljedicu četnickog silovanja, sa striktnom naredbom da će ga ubiti bude li šta djetetu falilo. Nekoliko dana poslije, A.Z. su izveli iz stana i naredili mu pod prijetnjom smrću da dijete sa sobom povede preko Mosta bratstva i jedinstva u dio Sarajeva koji se nalazio pod kontrolom Armije RBiH.

Dugo nakon prelaska na slobodu, A.Z. se liječio od batina. Nakon rata ponovo se vratio u svoju staru firmu. Zbog navale emocija i proganjanja lične tragedije koju je preživio, A.Z. se propio, doživio veliku psihičku nestabilnost, a stan na Grbavici prodao. Dijete, koje je kao posljedicu silovanja rodila njegova rahmetli Hajrija, i danas živi s njim.

“Monstrum sa Grbavice” ubio je i Gorana Čengića, nekadašnjeg člana rukometne reprezentacije SFRJ.

Čengić je ubijen u junu, 1992. godine, a njegovo tijelo je, nakon devet godina, pronadjeno i pokopano. Čengić je bio clan Rukometnog kluba Bosna, a igrao je u generaciji sa Nožicom, Mostarcem, Pilicem, Janjićem, Šarenkapom, Rebićem, Metikošom, Vukovićem i Miloševicem.

Sredinom šesdesetih godina prošlog stoljeca bili su jedna od najboljih rukometnih momcadi Starog kontinenta, no, niko od tih momaka, koji su kasnije izgradili izvanredne karijere u novinarstvu, advokaturi, arhitekturi, nije ni slutio kako ce se sudbina sa svima njima, tri decenije kasnije, surovo poigrati, i da će, možda najbolji od njih – Goran Čengić, okončati svoj život pod kamom “krvavog paščeta”, Veselina Vlahovića Batka.

Novinarka Oslobođenja, Edina Kamenica ovako opisuje Goranovo ubistvo: “U danu kada se to desilo, Batko je iz Šopinga na Grbavici poveo sa sobom doktora Husniju Ćerimagića “na isljeđivanje”. Tako je zvao svoje ubijanje. Starac u pidžami drhtao je na stubištu. Goran, čija je porodica ranije otišla iz Sarajeva (u Beograd) zbog lijecenja starijeg djeteta, i koji je majci, u posljednjem telefonskom razgovoru, dao samo da nasluti kako i on pokušava da izade sa Grbavice – ali to nije nimalo lako – otvorio je vrata, i povikao na Batka: “Šta to radiš! Vidiš da je covjek bolestan?” “A, evo i jednog Čengica”, obradovao se Batko. “Žrtva je došla sama”. Tog dana Batko je pucao u cijelu jednu grupu ljudi. Pucao, pucao, pucao. Mislio je da je to njihov kraj. Ali instikt životinje traži oprez.

Sutradan je ponovo došao u Trebevicki potok, gdje su ležala tijela. Nešto se micalo. Goran je bio živ. Od svoje košulje je otrgnuo komad, i zavio ranu. Zaustavio krv” Svjedok koji je prisustvovao ubistvu još je na Grbavici. Kaže, a to je potvrdio i Momčilo Mandić, kada su se neki Goranovi prijatelji interesovali za njega, da je Batko bio sretan što ga “nos” nije izdao. Uskliknuo je: “A balijo, mislio si da ceš preživjeti” , bilježe sarajevski mediji.

Prema kazivanju Goranove majke Nataše Cengic (rodene Zimonjić), Goranova prababa je rođena sestra crnogorske kraljice Milene Petrović. Goranov otac, Fićo, (pravo ime mu je bilo Ferid, ali su ga svi znali po onome koje je nosio u partizanima), bio je prvi gradonačelnik Sarajeva nakon II sv.rata, da bi, nakon sukoba sa Aleksandrom Rankovićem, na Golom otoku robijao pet godina. Goranova majka je porijeklom iz partizanske porodice. Sa svojim suprugom Feridom Čengicem Fićom, upoznala se dok su oboje bili u partizanima. Imali su trojicu sinova; Goran i Igor su mrtvi, sa majkom je ostao samo bolesni Rodoljub, Rocko, kako ga svi zovu, kome je partizanski narodni heroj Rodoljub Čolaković bio kum.

“Godinama sam tražila bilo kakvu informaciju o svom sinu koji je ubijen samo zato što je pokušavao spasiti svoje prijatelje i komšije. Ljudi koji su izlazili sa Grbavice nisu znali ništa o njemu, a oni koji su znali, nisu mi htjeli kazati istinu, valjda da bi me poštedjeli. Tek sam mnogo kasnije saznala da je ubijen i ostavljen u nekom potoku izvan Grbavice”, rekla je Nataša.

Srđan Aleksić, hrabri mladić iz Trebinja koji je tokom rata ubijen spašavajuci svog prijatelja Muslimana, Goranov je rođak. Ako se dublje zaroni u njihovo porodično stablo, doći ce se i do tetke Ksenije, partizanke ubijene u svojoj 21. godini života na Majevici. No, posebno mjesto u njihovoj porodici zaslužuje bratić Goranove majke – Stevan Zimonjić, beogradski ilegalac koji je obješen tri dana prije oslobodenja srbijanske prijestolnice. Po njemu je lik iz popularne serije Otpisani, kojeg je glumio Voja Brajović, dobio ime Tihi.

Žrtve Veselina Vlahoviča, zvanog Batko, su i Mustafa Zele, Zvonko Bodović, Hajrudin i Sabaha Husanović, Elbisa Subašic … Vidjevši pločicu pričvršćenu za njen poštanski sandučic, samo je prokomentarisao: “Lijepo prezime …” Malo kasnije je zalupao na vrata profesorice Subašić, i naredio joj da pođe s njim. Njegove žrtve su Azra i Džemal Gološ, Nazija i Šerif Koristoviš, Kemal Smajić, Zlatko Alagić, Denis Dautbegović … Zaklao je i uglednog sarajevskog doktora Miru Kundurevića. Nesretni doktor Kundurović je živio u neboderu u Lenjinovoj ulici. Kada mu je Batkova delegacija došla na vrata, krajem septembra 1992. godine, doktor im je dao svu ušteđevinu, 50.000 maraka, da ga ne ubiju. Nakon toga došao je i Batko. Doktor mu je rekao da je sve pare već dao, a onda ga je monstrum na svoj način ubio. Nožem, “od vrata do vrata”, a sve to je bio primoran gledati 13-godišnji dječak iz komšiluka. “Neka gleda, neka uči”, grmio je Batko.

Batka se odlično sjeća i Biljana Plavšic, bivši član Predsjedništva RBiH i Republike Srpske, haški osuđenik.

“U julu 1992. godine imala sam sastanak u Lukavici sa Visokim predstavnikom UN-a za izbjeglice, g-djom Sadaka Ogatom. Na raskršcu, gdje se odvajaju putevi za Trebević, Lukavicu i Grbavicu, uvijek je bilo mnogo svijeta. Upravo mi maše jedna grupa ljudi, i ja izađem iz kola. Odmah su prešli na stvar. Pričaju o dogadjajima na Grbavici, a oni su Srbi. Prema njihovom kazivanju, opasno je za ljude nesrpske nacionalnosti živjeti u tom dijelu grada. Kazali su mi da neki Batko sa nekoliko sličnih njemu, upada nocu u muslimanske i hrvatske stanove, i odvodi muškarce. Oni pljačkaju i ucjenjuju ljude.

Srbi, koji su se tome suprotstavili, postali su meta tog manijaka i njegove družine. Niko ga ne poznaje. On nije sa Grbavice i nije iz Sarajeva. Opljačkane stvari nosi u džački dom na Vracama, gdje je magacin. Umjesto u Lukavici, na raskrsnici se okrenem na Grbavicu i pravo u zgradu opštine u Šumarski fakultet. Nije bilo predsjednika opštine, ali nije ni važno, drugi su se brzo sakupili. Ispričam im zašto sam došla, i pitam ih da li je to moguće, da se takva zla dopuštaju. Oni ćute. Gledam te face i mislim se zašto tako uporno ćute, a pogledi im nisu nimalo prijateljski. Pitam ih ko im je predsjednik opštine. Spomenuše njegovo ime. On je ljekar koji se bavi trgovinom lijekova, zastupa neku firmu, Crnogorac je. Iz tog kratkog sastanka u opštini odem u štab Teritorijalne odbrane, u namjeri da razgovaram sa Zoranom Vitkovićem. Sve mi je potvrdio. Batko je Crnogorac, ima svoju bandu koja pljačka, i ima neku podršku od autoriteta. Tom prilikom ispričao mi je o magacinu gdje lageruju te opljačkane stvari. Veli da je za magacine nadležan Momčilo Mandić, tadašnji ministar pravosuđa. Dok smo mi razgovarali, upadoše u prostoriju pet naoružanih mladića. Jedan od njih je onizak, širok, na glavi mu šajkaca sa kokardom, navukao je do obrva. Mene gleda pogledom punim mržnje. Odmah sam krenula, a Zoran me isprati i reče da je to Batko.

Po Batkovom ponašanju se vidjelo da je dobio informacije iz opštine da je meni sve poznato. Sa sastanka sa Ogatom u Lukavici odjurila sam velikom brzinom na Pale, da pokušam da sprijecim djelovanje sumanutog Batka. Ulazim u jednu od prostorija u “Kikindi”, i tu zatičem sve relevantne osobe za rješavanje ovog problema. Tu su Radovan, Momo Krajišnik, Momčilo Mandić, ministar policije Mico Stanišic. Odmah sam prešla na događaje sa Grbavice. Očekujem cudjenje, zabrinutost, zaprepaštenje, ali ništa od toga. Momčilo Mandić se iskezi (to je pravi izraz lica u tom trenutku), i reče: “Ah, Batko …” Isto i Mico Stanišic, ministar unutrašnjih poslova, kao da govorimo o nekom nestašnom djetetu i njegovim igrama. Prema tome, poznat mi je covjek i njegove “aktivnosti”. Odlično ga poznaju i to ne kriju. Dakle, to su njegovi zaštitnici i naredbodavci.

Sutradan, vojvoda Slavko Aleksić mi je pojasnio neke stvari i odnose. Monstrum sa Grbavice, zvani Batko, i danas mu ne znam pravo ime, Mandićev je čovjek i još nekoliko Mandićevih ljudi, i zajedno su radili sa njim”, pisala je Plavšicka.

Po Batkovoj naredbi, Srbi na Grbavici su ispod svojih prozora bijelom farbom obilježavli svoje stanove, tako da bi zlocincima olakšali otkrivanje muslimanskih i hrvatskih stanova. Sa Grbavice Batko se izgubio negdje krajem oktobra 1992. gdine. Pobjegao je nakon navodnog sukoba sa cetnickim vojvodom Slavkom Aleksicem, poslije jednog incidenta u kojem je jedna Muslimanka u bijegu od Batkovog silovanja skocila sa Šopingovog nebodera. Po jednim, u autu sa Grbavice ga je izvukao Momcilo Mandic, a po drugim Momcilo Krajišnik.

Autor: Aziz R.

Leave your vote

Log In

Forgot password?

Forgot password?

Enter your account data and we will send you a link to reset your password.

Your password reset link appears to be invalid or expired.

Log in

Privacy Policy

Add to Collection

No Collections

Here you'll find all collections you've created before.