Ugledni Guardian piše o BiH: Bosna se primiče rubu…

Preuzmite android aplikaciju
Preuzmite aplikaciju

The Guardian je objavio članak Aleksandra Brezara, novinara iz BiH, u kojem upozorava da se “Bosna primiče rubu i da joj je neophodna pomoć Evrope”.

U jednoj od početnih scena filma “Ničija zemlja” za kojega je Oscar Tanović dobio Oscara, a u kojem se radnja odvija tokom rata u Bosni od 1992. do 1995., vojnik Armije BiH u rovu čita novinu. Zabrinut, on kaže: “Pogledaj ovo sranje u Ruandi!” Ta scena, za koju kažu da je snimljena prema istinitoj anegdoti, ispalo je da je postala litmus-test za gledatelje. Smijali se na nju ili ne, možete je iščitati na dva načina. Prvo kao oporuka sposobnosti Bosanaca da suosjećaju s nesrećama drugih, čak i usred vlastite mračne stvarnosti.




Drugi način je manje laskav: taj neimenovani vojnik možda je postao tako neosjetljiv na vlastitu očajnu situaciju, na smrt, razaranje koji su obilježili prve dane nezavisnosti Bosne, i to dotle da mu se u umu genocid u Ruandi učinio još i gorim. 1992. u Sarajevu slavio sam svoj osmi rođendan, samo nekoliko sedmica prije nego što je sve počelo. Roditelji su mi organizirali rođendansku proslavu, nesvjesni činjenice da su u istočnoj Bosni i dolini Drine srpske nacionalističke snage već počele s “etničkim čišćenjem” bosanskih Muslimana, odnosno Bošnjaka.

Ranije te zime, čak niti užasi iz opsade Vukovara u susjednoj Hrvatskoj nisu spriječili porodice u Sarajevu da povedu svoju djecu na skijanje. “Ne može se to dogoditi ovdje, ne može se to dogoditi nama”, postalo je svakodnevna mantra. Sjećam se da je na mom rođendanskom slavlju otac jednog od mojih prijatelja, inače pukovnik JNA, odveo moje roditelje na stranu i rekao im o neposrednoj opasnosti. Moji roditelji su ga pristojno saslušali, da bi se kasnije te večeri smijali njegovim riječima kao lupetanju luđaka.

“Rat je ovdje nemoguć”, mislili su, uvjereni u činjenicu da je bosanski karakteristični pluralizam naš spasonosni blagoslov. Osim toga, živjeli smo u Ulici bratstva i jedinstva. Očito su bili u krivu. Naš dvosedmični put do mog ujaka “dok se stvari ne smire” pretvorilo se u četverogodišnju odiseju u potrazi utočišta, dok je moj otac ostao kod kuće. U međuvremenu je naše Sarajevu o opsadi bez prestanka i bez razlike granatirano.

Snajperi bosanskih Srba nisu pravili razliku između vojnih meta i djece koja su se igrala na ulicama. Dalje na jugu, u Mostaru, našao se i sam u sličnom okruženju. U Banjoj Luci, drugom najvećem gradu u zemlji, sistematski se provodilo etničko čišćenje ne-Srba, sve džamije su porušene, uključujući i Ferhadiju pod zaštitom UNESCO-a.

U zemlji su otvarali logore za mučenje, koristili su silovanje kao ratno sredstvo, masovno su ubijali zatočenike, uključujući i djecu, da bi orgija nasilja kulminirala genocidom u Srebrenici kada su hiljade ljudi ubijene u samo 10 dana. A poruka svijeta činilo se kao da je bila da smo samo usred svega toga, da su prokleti i bratstvo i jedinstvo, čak i sam život. Moja porodica ponovo se okupila 1996. Naš stan bio je razoren, a moj otac jedva je izbjegao smrt kada mu je geler granate na samom kraju rata probio prsa i po tijelu mu ostavio minijaturne metalne podsjetnike na taj dan.




Skupa s tolikim drugima, postao je statistika. Procjenjuje se da od PTSP-a boluje između 400.000 i 1,7 miliona Bosanaca. Onih koji su imali sreće da prežive. Jedno od mojih najživljih sjećanja koje imam iz našeg povratka bilo je kad sam po prvi put vidio gradsko groblje nakon četiri godine. More mramornih stupova pružalo se preko susjednih brežuljaka, svaki svjedočeći o nečijoj tragediji. Uz 130.000 mrtvih i 2,2 miliona izbjeglica i interno raseljenih, nitko nije bio neokrznut tim ratom.

U susjednoj Srbiji Aleksandar Vučić nastavlja povećavati svoj vojni arsenal, a u RS pokušaji stvaranja dodatnih i teško militariziranih policijskih snaga mnoge navode na uzbunu, uključujući Vijeće sigurnosti UN-a. Hrvatska vlada upala je u skandal nakon što su njihove tajne službe navodno u nekoliko navrata pokušale da potajno naoružaju male islamističke skupine u Bosni, kao način da se dokaže inače neutemeljena tvrdnja da je BiH postala “leglo terorizma u Europi”. I povijest se prekraja.

U Hrvatskoj je prisutan zabrinjavajući trend uljepšavanja razdoblja ustaškog režima u Drugom svjetskom ratu. U međuvremenu vlada RS-a manipulira istinom oko genocida u Srebrenici. Mnoge od tih političkih revizionizama sponzoriraju zloćudni vanjski igrači, uključujući i Rusiju.

Evropski odgovor meke moći i slijeganja ramenima pritom ne pomaže. Za one koji još uvijek vjeruju u jednu, jedinstvenu Bosnu, prošli su dani nepromišljene naivnosti. Izranjavani iskustvom iz protekla tri desetljeća Bošnjaci su bolno svjesni da je taj multietnički, multikulturalni projekt pod velikom prijetnjom. Više nego ikada, mi trebamo pomoć Evrope. A ako Evropa dopusti Bosni da padne žrtvom tih etno-nacionalističkih snaga, time će zapečatiti vlastitu sudbinu, kao i našu.