Zadnje riječi Sadama Husseina proganjaće čovječanstvo do kraja

“Je li bio zločinac? Jeste. Ubica? Jeste. Krvnik? Jeste. Ali je ostao snažan do kraja”




Na dan 13. decembra 2003. u operaciji Crvena Zora uhapšen je dugogodišnji neprijatelj američke države i čovjek od kojeg su strepili svi njegovi susjedi na Bliskom istoku – Saddam Hussein.

Nakon što je uhvaćen, istražitelji su uvidjeli kako je nekad ponosni diktator potpuno izgubljen te kako nema pojma šta se događa u Iraku. Godinama prije nego su ga uhvatile američke snage Saddam nije znao što radi vlada u Iraku, a on je bio potpuno okupiran pisanjem knjige i nije obraćao pažnju na to što radi vojska i njegovi ljudi u vladi, otkrio je John Nixon, bivši analitičar CIA-e, čovjek koji je prvi ispitivao Saddama nakon hapšenja u svojoj knjizi “Debriefing the President: The Interrogation of Saddam Hussein”. ”

On uopće nije vodio državu. Prilikom hapšenja stalno se žalio na modrice i porezotine, nije čak niti imao nikakav plan kako odbraniti Irak”, otkriva Nixon, koji je osim ispitivanja diktatora bio zadužen za prepoznavanje Saddama prije nego Amerika objavi vijest da je Saddam uhapšen.

Saddama je identificirao prema jednoj staroj rani od metka i dvije plemenske tetovaže. I nakon hapšenja Saddam je ostao arogantan, a prema Nixonovim riječima, vrlo vjerovatno nije bio svjestan da je gotov.

NEUMORNA ISPITIVANJA

Vrlo brzo nakon hapšenja, započela su opsežna ispitivanja objedinjena u program nazvan “Pustinjski pauk”, a vršila su se pod nadzorom FBI-a. Oni su u svojim šakama imali najpoznatijeg zatvorenika na svijetu. U međuvremenu je otpočelo i njegovo suđenje u oktobru 2005., a na njemu su se i navodile stvari koje je Saddam govorio na intervjuima, odbacujući optužbe da je ratni zločinac.

Među ostalim, posrnuli je diktator rekao kako nikad nije imao hemijsko oružje, jer da je, upotrijebio bi ga na SAD-u, kao i to da je SAD iskoristio 11. septembra kako bi neopravdano napali Irak.

Naposljetku je, 5. novembra 2006., Saddam proglašen krivim po svim tačkama optužnice te je osuđen na smrt vješanjem. On je preko svojih branitelja sudu i javnosti tada poručio “spreman sam umrijeti časno i bez straha”.

PUŠIO CIGARE I ŽELIO RAZGOVARATI, A NE BITI ISPITIVAN




Specijalist Steve Hutchinson bio jedan od zaduženih za čuvanje Saddama do izvršenja kazne. O tom zadatku nije smio govoriti niti svojoj porodici, on i njegove kolege nisu smjeli koristiti mobitele, voditi dnevnik i sva njihova komunikacija s vanjskim svijetom je bila pod strogim nadzorom.

Jednog dana je nadzirao Saddama dok je u njegovom društvu bio njegov bivši poručnik, koji mu je služio kao prevoditelj za Amerikance. Iako je bio osuđen, Amerikanci su mu davali kubanske cigare i omogućavali neke slobode.

Jedne večeri sam čuo kako Saddam i njegov prevoditelj mumljaju i pjevuše neku molitvu. Kad me je Saddam primijetio, rekao je nešto svom poručniku. On se tada okrenuo prema meni i pitao me “otkuda sam”. To je zanimalo Husseina, ispričao je Hutchinson Newsweeku.

– Rekao sam kako sam Amerikanac. A prije toga – pitao me, valjda zbunjen mojom tamnom puti. Rekao sam kako sam dijelom Indijanac. Tada je stavio jedan prst iza svoje glave da glumi pero a ruku ispred usta te je počeo imitirati indijanski vojni poklič. Ja sam se počeo smijati – prisjeća se Hutch.

Nekoliko sedmica kasnije, na sam dan Božića, Saddam je čekao odgovor na svoju žalbu na presudu. Te je večeri upalio svijeću te objasnio čuvaru kako to čini za svoju ženu. Budući da nikad prije nije želio govoriti o svojim ženama, već bi odmah okrenuo razgovor na svoju djecu. To je začudilo čuvare, posebno kad im je počeo pričati da je to njihova tradicija te da joj piše pjesmu.

Sutradan je njegova žalba odbijena.

JEZIVO POSLJEDNJE UPOZORENJE

U CIA istražitelja Nixona je gledao pogledom punim mržnje, a Nixon mu je počeo postavljati pitanja: “Kada ste zadnji put vidjeli svoje sinove?”, na što mu je Saddam odgovorio pitanjima: “Ko ste vi? Jeste li vi vojni obavještajci? Odgovorite mi! Recite ko ste!”.

Na ispitivanju je tvrdio da nije planirao ubistvo predsjednika Busha starijeg, a onda je izgovorio riječi koje danas s onim što se događa u Iraku zvuče prilično jezovito: “Nećete uspjeti. Vidjet ćete da nije lako upravljati Irakom!”.

To njegovo upozorenje odnosilo se na težinu vladanja podijeljenom zemljom koja ni danas nije pronašla mir te i danas svakodnevno uzima žrtve.

NIJE TRAŽIO OPROŠTAJ I NIJE POKAZAO NI MRVU STRAHA

Bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost Muvaffak al-Rubai je nadgledao vješanje i otkrio detalje vezane za taj događaj.

“Je li bio zločinac? Jeste. Ubica? Jeste. Krvnik? Jeste. Ali je ostao snažan do kraja”, tvrdi Rubai.

On se sjeća kako je Saddam ušao sam kod njega u prostoriju zatvora gdje je pogubljenje izvršeno pije 11 godina, a nosio je sako i bijelu košulju, ponašao se normalno i opušteno, ne pokazavši ni trunku straha.

“Naravno, neki ljudi su tražili od mene da kažem kako se onesvijestio ili da je bio drogiran”, napominje Rubai i ističe: “Nisam od njega čuo ni riječ o pokajanju, nije se pomolio Bogu za milost, niti je tražio oproštaj, kao što bi, svakako, učinio neko ko će umrijeti za koju minutu”.

Rubai je, kaže, potom odveo Saddama, koji je imao lisice na rukama i držao Kuran, kod suca koji mu je pročitao optužnicu, a Saddam je ponovio: “Smrt Americi! Smrt Izraelu! Živjela Palestina! Smrt perzijskim svećenicima!” Nakon toga, Rubai je odveo Saddama u prostoriju sa vješalima.

“Zastao je, pogledao u vješala, zatim u mene, pa spustio pogled… i rekao: “Doktore, ovo je za muškarce”, prepričava Rubai. Kada je došao trenutak da se popne na vješala, noge su mu bile još vezane, pa su Rubai i ostali morali odvući do stepenica. Neposredno prije vješanja, svjedoci su mu dobacili podrugljivo: “Živio Muhamed Bakr al-Sadr!” i “Moqtada, Moqtada!”, što se odnosilo na Saddamovog protivnika koji je ubijen za vrijeme njegove vladavine i na njegovog rođaka, koji je došao na čelo moćne policije poslije 2003.

Saddam je odgovorio: “Zar su to muškarci?” i, prije nego što je povučena poluga, počeo je recitirati stihove iz Kurana, koje nije uspio izgovoriti do kraja: “Potvrđujem da nema drugog Boga osim Allaha, a Muhammad…”, i to su bile njegove posljednje riječi.