Fra Drago Bojić: Vezujući opstanak BiH isključivo za islamsku vjeru, Bakir želi državu prema načelu – čija vjera, onoga i država”

Kad se nekom bosansko-hercegovačkom narodu želi zanijekati status političke zajednice i kad ga se želi politički delegitimirati, onda ga se najčešće svodi na vjersku skupinu.

Prema toj logici bosansko-hercegovački Hrvati su „bosanski katolici“, kako tvrdi dio bošnjačkih intelektualaca i političara, a pripadnici bošnjačkog naroda su „muslimani“, što uporno u javnom prostoru ponavlja Milorad Dodik.

Takve kvalifikacije doživljavaju se i među vjernicima kao diskriminacija i pokušaj da se narodu uskrati pravo na politički subjektivitet, piše Fra Drago Bojić za tacno.net.

Kad Milorad Dodik Bošnjake svodi na vjersku skupinu s uvredljivim aluzijama na manju vrijednost te vjere, s pravom negoduju pripadnici tog naroda.

No, Dodik nije jedini koji Bošnjake promatra kroz vjersku perspektivu. I mnogi među Bošnjacima, njihovi politički i vjerski vođe, Bošnjake prvenstveno doživljavaju kao muslimane, dakle, kao vjersku zajednicu. Nedavno je to nedvosmisleno učinio i Bakir Izetbegović.

Gostujući u emisiji „Stil života u islamu“ na Hayat televiziji Bakir Izetbegović, između ostalog, izgovorio je i sljedeće riječi: „Vezivno tkivo Bosne i Hercegovine su Bošnjaci. Da nema Bošnjaka, ne znam do kad bi Bosna potrajala, a vezivno tkivo unutar Bošnjaka je vjera.

Da nema vjere, mi bi polako izgubili identitet i rasuli se. Ako bi se mi rasuli, rasula bi se i zemlja.

Izgubili bi ono što su naši preci radili, što su držali hiljadu godina. Dakle mi jesmo vjernici i nas je vjera spasila. I dokle god su pune džamije mladih ljudi i dokle god stotine hiljada ljudi posti dobrovoljno, noću se dižu, dakle, ja nisam zabrinut za ovu zemlju.”

Ideološka maštanja o „hiljadugodišnjoj istoriji“ bošnjačkog naroda odavno su u ozbiljnoj historiografiji odbačena kao povijesno neutemeljena, i od relevantnih bošnjačkih historičara, ali unatoč tome, Izetbegović i njegovi istomišljenici u Stranci demokratske akcije i Islamskoj zajednici ne odustaju od tog narativa.

Mitovi

Takvi mitovi nemaju nikakvo uporište u prošlosti, ali ih ipak prihvaća veliki dio bošnjačkog naroda i predstavnika Islamske zajednice u BiH.

Da je riječ o ideološkim konstrukcijama i prilagođavanju prošlosti bošnjačkom nacionalizmu i dnevno-političkim potrebama, pokazuje i nedavno objavljena studija historičara i profesora na Filozofskom fakultetu Emira O. Filipovića o srednjovjekovnoj porodici Kotromanići u kojoj autor analizira „stvaranje i oblikovanje dinastičkog identiteta u srednjovjekovnoj Bosni“ koji nema nikakve veze sa sadašnjim srpskim, hrvatskim i bošnjačkim ideologijama i identitetima.

Jedina sličnost onoga i ovoga vremena, ako stvari promatramo iz perspektive porodice Izetbegović, sastoji se u dinastičkom načinu održavanja na vlasti.

Bakir Izetbegović ne griješi kad tvrdi da su Bošnjaci vezivno tkivo BiH, ali to isto su i Srbi i Hrvati i pripadnici drugih naroda u BiH.

Ne griješi ni kad kaže da je vezivno tkivo unutar bošnjačkog naroda islamska vjera. To je slučaj i s drugim balkanskim narodima koji svoj identitet najvećim dijelom temelje na vjerskoj pripadnosti. No, vjernički identitet nije jedini čovjekov identitet.

Izetbegović u svome vjerničkom i ramazanskom zanosu ignorira činjenicu da unutar bošnjačkog naroda ima ljudi koji ne prakticiraju islamsku vjeru, ali time nisu manje Bošnjaci od, primjerice, bračnog para Izetbegovića, i od onih koji se izjašnjavaju kao vjernici.

Koliko god Izetbegoviću i muslimanima u BiH značilo to što su „džamije pune mladih ljudi“ i što „stotine hiljada bosansko-hercegovačkih muslimana dobrovoljno poste“, to nema nikakve veze s državom Bosnom i Hercegovinom jer ona ne može opstati na ni na jednoj vjeri, nego samo i isključivo kao sekularno i demokratsko društvo koje će poštivati svaku vjeru, ali nijednu od njih neće privilegirati.

Islamiziranje BiH

Što više islamiziranja Bosne i Hercegovine, do čega je stalo Izetbegoviću i njegovoj stranci, to manje države shvaćene u suvremenom, modernom smislu.

Kad Izetbegović Bosnu i Hercegovinu promatra isključivo kao državu bosansko-hercegovačkih muslimana, on time nedvosmisleno poručuje da ona ne pripada, primjerice, pravoslavcima i katolicima, pripadnicima neke druge religije i građanima koji ne prakticiraju nijednu vjeru.

Time Izetbegović potvrđuje ono što se opravdano prigovara politici stranke koju vodi – da želi islamizirati Bosnu i Hercegovinu.

Takvu, islamiziranu BiH, doista želi SDA otkako je ta stranka osnovana, ali takvu BiH ne prihvaćaju pripadnici drugih vjera, a ni dio pripadnika bošnjačkog naroda. Takva Bosna i Hercegovina naprosto nije moguća bez etničkog čišćenja i progona ljudi.

U mnogim dijelovima Bosne i Hercegovine dogodilo se etničko čišćenje pri čemu su pripadnici drugih vjera i naroda protjerani. To nije slučaj samo s Republikom Srpskom iz koje su gotovo posve prognani katolici i muslimani, nego i s mnogim mjestima i gradovima u Federaciji BiH.

Bez izjednačavanja odgovornosti, sve su strane u ratu provodile etnička čišćenja.

Odgovornost

Uz Vojsku Republike Srpske, činili su to i pripadnici Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Armije BiH, druge dvije vojne komponente koje su nedavno proslavile trideset godina od svoga osnutka. Na svečanim akademijama 8. travnja (HVO) i 15. travnja (Armija BiH) ni jedna ni druga strana nije ni riječ progovorila o vlastitim zločinima počinjenim u ratu.

Kad Bakir Izetbegović budućnost Bosne i Hercegovine veže isključivo uz bošnjački narod i islamsku vjeru, ignorira činjenicu da je ova zemlja multietnička i multireligijska i da su takva prisvajanja cijele države ili njezinih dijelova, dolazila ona iz srpskog, hrvatskog ili bošnjačkog ideološkog laboratorija, prouzročila strahovita stradanja ljudi.

Čak i ako jednog dana Bošnjaci u BiH budu u velikoj većini, čemu se Izetbegović nada, ni u tom slučaju neće biti dobro da zemlja bude islamizirana, jer bi se time svela na vjersku državu, a takve su države, znamo to iz povijesti, bile isključive i nasilne prema drugim vjerama i svjetonazorima.

U vrijeme vjerskih ratova polovicom 16. stoljeća mnogi su ljudi stradali upravo zbog toga što su pripadali drugačijoj vjeri. Ratove se pokušalo zaustaviti Augsburškim mirom 1555. godine i usvajanjem načela „cuius regio, ilius religio“ čija država/teritorij, njegova i vjera.

Vjerski podanici

Podanici su prema tom ugovoru morali prihvatiti vjeru svojih gospodara ili su bili prisiljeni odseliti.

Time, međutim, nisu prestali vjerski sukobi i tek se nakon Westfalskog mira 1648., iako s velikim otporom, počelo govoriti i o vjerskoj toleranciji (shvaćenoj u negativnom značenju kao podnošenje drugoga), ali i nakon toga će proći mnoga stoljeća i poteći puno krvi dok to načelo zaživi u političkom i vjerskom životu.

U mnogim dijelovima islamskog svijeta ni danas se ne toleriraju druge vjere i konstantno su izložene diskriminaciji i progonu.

U nekim islamskim pravno-teološkim školama postoji shvaćanje džihada u njegovoj prostornoj dimenziji.

Prema tim tumačenjima svijet se dijeli na zemlje islama, što se opisuje izrazom Dār al-Islām (arapski: kuća islama), i na područje rata i još neislamiziranog dijela čovječanstva, što je obuhvaćeno pojmom Dār al-harb (arapski: kuća rata).

Možda su Izetbegoviću nepoznata ova shvaćanja, ali iz njegovih riječi je očito da on Bosnu i Hercegovinu u budućnosti vidi kao kuću islama.

Vezujući opstanak i budućnost Bosne i Hercegovine isključivo za islamsku vjeru, Bakir Izetbegović želi državu prema načelu: cuius religio, ilius regio – čija vjera, onoga i država.

Pročitajte više

Log In

Forgot password?

Forgot password?

Enter your account data and we will send you a link to reset your password.

Your password reset link appears to be invalid or expired.

Log in

Privacy Policy

Add to Collection

No Collections

Here you'll find all collections you've created before.