Trideset godina nakon genocida u Srebrenici i 33 godine nakon Dana bijelih traka u Prijedoru, kultura sjećanja ostaje ne samo pitanje prošlosti, već duboka borba u sadašnjosti. Sjećanje nije samo čin pamćenja, već i moralna obaveza – pogotovo u vremenu u kojem se istina osporava, a zločini negiraju. Ove godišnjice podsjećaju na sistematsko uništavanje, ali i na snagu onih koji danas, širom svijeta, odbijaju šutjeti.
Piše: Edin Osmančević
Bijele trake: Početak tišine koja je prethodila pucnju
Dana 31. maja 1992. godine, vlasti bosanskih Srba naredile su da nesrpsko stanovništvo u Prijedoru označi svoje kuće bijelim čaršafima, a na rukave stavi bijele trake. Bio je to jasan signal početka isključivanja, dehumanizacije i naposlijetku – masovnih zločina. Taj čin, simbolički i doslovni, postao je prepoznatljivo obilježje predgenocidne politike, koja će svoj krvavi vrhunac dostići u julu 1995. u Srebrenici.
Srebrenica: Trideset godina boli i nepravde
Od 11. do 16. jula 1995. godine, više od 8.372 bošnjačka muškarca i dječaka ubijeno je u srebreničkoj enklavi – pod zaštitom UN-a. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) i Međunarodni sud pravde (MSP) zločin su pravosnažno okarakterisali kao genocid. Ipak, i nakon tri decenije, pravda je djelimična, a poricanje zločina sve glasnije.
Političke strukture u entitetu Republika Srpska sistematski negiraju genocid. U školskim programima u tom entitetu ne postoji nijedan red o Srebrenici. Spomenici se ruše, a osuđeni ratni zločinci dočekuju kao heroji. Uprkos svemu, majke Srebrenice, aktivisti, preživjeli i brojni saveznici nastavljaju borbu za istinu i dostojanstvo.
Dijaspora ne zaboravlja: Geteborg kao primjer kulture otpora
U švedskom Geteborgu, od 30. maja do 1. juna 2025. godine, održana je trodnevna manifestacija pod nazivom „30 godina poslije“, u organizaciji bosanskohercegovačkih udruženja i aktivista iz dijaspore, NBV- a (Nykterhetsrörelsens bildningsverksamhet) . Manifestacija je okupila stručnjake, svjedoke, umjetnike i građane s ciljem očuvanja sjećanja i edukacije mladih. Manifestaciju je otvorio ambasador BiH u Švedskoj gospodin Bojan Šošić.
Program je bio izuzetno bogat i raznolik:
- Multimedijalna izložba dr. Adisa Fejzića i prof. Hariza Halilovića,
- Predavanje dr. Hasana Nuhanovića, svjedoka i aktiviste koji je izgubio porodicu u Srebrenici,
- Izložba fotografija pod nazivom „Kad je vrijeme stalo“,
- Izložba likovnih radova Mensura Beslagića pod nazivom „1992“,
- Interaktivni okrugli sto s učešćem Satka Mujagića, Sakiba Kenjara, Nijaza Mujkanovića, Mensura Beslagića i dr. Fejzića, uz moderaciju Mehmeda Meše Pargana,
- Projekcija filma Avde Huseinovića „Daleko je Tuzla “,
- Umjetnički performans Zaleđeni grad koji je emotivno dočarao patnju, ali i snagu preživjelih.
Geteborg je tih dana postao prostor dostojanstvenog sjećanja, dijaloga i učenja. Osim edukativnog karaktera, manifestacija je imala i snažnu poruku solidarnosti: da sjećanje na zločin nije teret samo žrtava genocida i rata , već i dužnost svakog slobodnog čovjeka. Mi živimo da bi mogli pričati o njihovim patnjama i torturi koju su prošli.
Sjećanje kao čin odbrane od revizije historijskih činjenica
U vremenu porasta revizionizma i normalizacije fašističkih narativa, kultura sjećanja postaje način odbrane države od zaborava i ponavljanja historijski dokazanih zločina. Odbijanje da se zaboravi i oprosti bez istine, čin je hrabrosti. Bijele trake, masovne grobnice, tužne kolone i neisplakane majke – nisu samo prošlost, već dio svakodnevnog našeg društvenog i moralnog pejzaža.
Manifestacije poput ove u Švedskoj dokazuju da se sjećanje ne može zatrti granicama, ni vremenom. BiH dijaspora često ima veću slobodu da progovori, ali i odgovornost da ne dopusti da nova generacija odraste u tišini.
Kultura sjećanja je naš vid otpora
Organizatori su istakli važnost kontinuiranog podsjećanja na zločine nad civilnim stanovništvom tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, te su posebno naglasili ulogu dijaspore u njegovanju kulture sjećanja i edukacije novih generacija.
„Sjećanje nije samo pogled unazad, već odgovornost prema budućnosti. Srebrenica i Prijedor su opomene koje ne smiju utihnuti – ni u Bosni, ni u dijaspori“, poručeno je s manifestacije.
U Geteborgu, ti glasovi su bili glasni, jasni i dostojanstveni.
Događaj je realizovan uz podršku lokalnih švedskih partnera, bh. udruženja i aktivista, a prisustvovao mu je veliki broj građana iz cijele Švedske, uključujući i predstavnike kulturnih i obrazovnih institucija.
