Bivši tužilac Haškog tribunala Geoffrey Nice: Dr. Tromp i ja samo bili umiješani u tri skandala koji pokazuju poteškoće u pristupu materijalima koji su relevantni za bosansku prošlost i budućnost!

Ako je tako, onda bi činjenice iz detaljne knjige dr. Nevenke Tromp “Nedovršeno suđenje”, objavljene 2016. (Routledge), mogle biti od pomoći. Knjiga je bila historijski tačna i pronicljiva. Ali nije mi jasno da li su njeno viđenje prošlosti ili prognoza za budućnost zbog njih kao takvih privukli pažnju u Bosni.

Prije nego što dođem do istina iz njene knjige, izdvojit ću još tri stvari.

Dr. Tromp i ja bili umiješani u tri skandala koji pokazuju poteškoće u pristupu javnosti materijalima koji su relevantni za bosansku prošlost i budućnost i, nažalost, teško je natjerati Bosance da koriste materijal kada im postane dostupan”, kazao je Geoffrey Nice.

Prvo, evidencija Vrhovnog vijeća odbrane je čudnom odlukom tužioca MKSJ-a u velikoj mjeri bila sklonjena od javnosti. Dr. Tromp i ja smo išli dokle smo mogli, možda uz lični rizik, da razotkrijemo proces koji je omogućio da se ovo dogodi.

Smatralo se da su nevidljivi dijelovi dokumenata u javnoj raspravi u Bosni odgovori na nedostatke presude MSP-a o genocidu. Igrom slučaja postali su dostupni kasnije u drugom ispitivanju. I tada se činilo da ih skoro niko nije analizirao (usput, dosta težak posao za jaku javnu debatu koja je trebala uslijediti).

Drugo, presretnuti telefonski razgovori između Miloševića i Mladića u vrijeme pada Srebrenice. Poduzeo sam korake da ih objavim, osjetio sam potrebu da trebaju biti dostupni.

Treće, krajem 2016. godine dr. Tromp i ja smo bili uvučeni u poduhvat da sugeriramo da je predsjednik Bakir Izetbegović činio sve da ispravi presudu Međunarodnog suda pravde (ICJ), a nije. Ko zna šta se dešavalo. Sigurno ne dr. Tromp i ja.

Dokument podnesen ICJ-u uime Bosne i njenog naroda nikada nije objavljen u javnosti. Zašto ne? To bi moglo dovesti do nečeg značajnog u cjelokupnoj historiji, odnosno zbog čega je predsjednik postupio onako kako je postupio, ističe Nice, prenosi Avaz.

Čine li Bosna i njeni građani dovoljno sada da isprave historiju i natjeraju one koji određuju budućnost BiH da rade na osnovu čvrstih činjenica. Ako očekuju da drugi učine sve za njih, loše prosuđuju druge vlade, pa čak i pojedince.

Užasna bosanska kriza iz 1990-ih sada je historija. Studenti na univerzitetima u Velikoj Britaniji, naprimjer, dovoljno često ne znaju gdje je i šta je bila bivša Jugoslavija ili šta se dogodilo u Srebrenici.

A kada o tome pročitaju, pojavljuju se konkurentski nalozi i zašto bi onda automatski odabrali bosansku verziju? Pogotovo kada 30-godišnjaci i 40-godišnjaci, koji za svoje vlade igraju šah „figurama“ bivše Jugoslavije, mogu vidjeti prednosti u tome da RS postane dio uže Srbije.

Opširno citiram neke odlomke kako bi čitaoci odvojili vrijeme za čitanje i imali o čemu razmišljati. Na 268. stranici (tvrda verzija na engleskom jeziku) kaže se:

– Iako su Milošević i njegovi saradnici izbjegavali bilo kakvo eksplicitno spominjanje Velike Srbije, njihova politika „Svi Srbi u jednoj državi” devedesetih godina i velikosrpski planovi bili su veoma slični.

Milošević je bio izabran (u početku od Srba na Kosovu) da vodi ovaj projekt iako on nije bio njegov tvorac. On, čak, nije bio ni osoba koja je oživila projekt – i jedva se usudio da izgovori njegovo ime. Dugi proces tog oživljavanja u početku su pokrenuli drugi, oni koji nisu bili skloni da se popnu na vozačevo sjedište u vozilu – nazovite to vozom – oni su ga upalili i ponovo pokrenuli.

Milošević je na neki način bio jednostavno mašinovođa, iako vrlo voljan mašinovođa kada je imao ruke na komandama. Napredak voza blokiran je porazima: u Hrvatskoj operacijama “Bljesak” i “Oluja”, u Bosni kada je Dejtonski mirovni sporazum dozvolio postojanje Republike Srpske, ali je blokirao njenu neposrednu aneksiju od Srbije; na Kosovu kada je NATO stao na njihovu stranu i bombardirao Srbiju dok nije izgubila Kosovo, koje je steklo iznenađujuću nezavisnost. Ali voz nije iskočio iz šina.

Mašinovođa Milošević je odgurnut sa stope dok je voz usporavao. Voz se nije zaustavio. Nije prestao. Još se kotrlja.

– Ili, da napustimo analogiju, projekt srpske države nije mrtav i možda nikada neće umrijeti. On poprima sve nove oblike – smanjene ili uvećane – u zavisnosti od unutrašnjih i vanjskih okolnosti.

Tragedija za ostale etničke grupe je u tome što se ideologija Srbije može ostvariti samo kroz nove teritorijalne granice iscrtane nasiljem, vjerovatno masovnim nasiljem.

Vode li računa o tome oni koji određuju budućnost Bosne? Ako ne, bosanski muslimani ih moraju natjerati jer mi, ostali, ne možemo to učiniti za Bosnu, za vas.

Strana 269. „Najalarmantniji zaključak, po jednom računanju, može biti da čak i ako je međunarodna zajednica shvatila opasnost od projekta srpske države, to nije spriječilo da se projektu pruži određena podrška kao neizbježna posljedica odlučnog međunarodnog otpora stvaranju muslimanske država u srcu Evrope.

Bolje bi bilo, moglo bi se pomisliti, tolerirati nesretan, ali kršćanski projekt koji je donio ratove i koji može donijeti još više krvoprolića, nego vidjeti jake muslimanske entitete u Evropi – Miloševićeva/Zelena transverzala – od Bosne preko Kosova, Albanije i Makedonije.

Primjenjuju se iste poente. Da li Bosna insistira na ovom pitanju?

Strana 275. „Određeni broj aktuelnih političkih elita Srbije vidi državni projekt Srbije kao nedovršen posao i nada se da će tek promijeniti zapadne granice države, da obuhvati Republiku Srpsku.

Naime, premijer Dačić je 2013. godine javno ponovio važnost za Srbiju da se osigura očuvanje bosanskohercegovačkog entiteta, nazvavši ga još važnijim za Srbiju od Kosova.

Posljednja činjenica nas vraća u devedesete i na ove dvije mape, koje je izradio Odjel za demografiju MKSJ-a i koje je na predavanjima koristila dr. Tromp kao jedan od najlakših načina da se objasni kako se dogodila bosanska tragedija ubijanjem Bosanaca i njihovim prisiljavanjem da napuste zemlju raznolikosti koja je bila njihov dom.

Mape pokazuju i to zašto su ljudi – Bosanci i Hrvati – etnički očišćeni i ubijani. Ali oni bi političarima trebali uputiti malo hitnije, univerzalno ljudsko pitanje – kako bi bilo koji od onih muslimana koji su protjerani iz plavih, zelenih, blijedoružičastih djelića na prvoj karti, koje je rat u Bosni doveo do crvene boje baš na vrijeme, odnosno da bi se nacrtala druga karta, odgovorio na pitanje: “Gdje je vaš dom?”

Ne mogu biti siguran, ali očekujem da je dom tamo gdje si rođen i gdje su tvoji korijeni.

Navodim opet nešto što iz knjige dr. Tromp, na strani 269., i poentu koju niko prije nje nije rekao s takvom snagom:

– Najznačajniji i najkonkretniji od skupova povezanih zaključaka je da, bez obzira na to šta su bili osnovni motivi međunarodne zajednice, njen nepromjenjivi odgovor na balkanski problem bila je etnička odvojenost.

Malo je diplomata u ministarstvima vanjskih poslova velikih zemalja, kojima je zapadni Balkan pomalo igra, a koji vjerovatno određuju sudbinu Bosne – na njihovim dvogodišnjim služenjima u i izvan ministarstava vanjskih poslova u zemljama od manjeg značaja – koji zapravo poznaju pravu bosansku historiju, čak i historiju 1990-ih. Kao što je dr. Tromp tražila od svijeta da primijeti:

– Svjedoci su rekli da je podjela o kojoj se pričalo, a koja je dogovorena još na sastanku u Karađorđevu, 1991. godine zapravo uživala evropsku podršku, jer Evropa nije bila spremna da dozvoli formiranje unitarne BiH s muslimanskom većinom.

Ovo je – mora se podsjetiti – prethodilo svakom značajnom etničkom nasilju. Daljnji, vrlo uvjerljivi dokazi o evropskoj podršci ovoj predloženoj etničkoj podjeli mogu se naći u onome što su oni koji su je možda podržavali 1991. uradili u narednim godinama.

U periodu od februara 1992. do decembra 1995. međunarodni pregovarači predložili su pet mirovnih planova, koji su se, svi u različitoj mjeri, zasnivali na principu etničke podjele.

Prvi, Cutileirov mirovni plan – predložen skoro godinu nakon sastanka u Karađorđevu i dva mjeseca prije izbijanja rata u BiH – evocirao je aranžman o kojem su Tuđman i Milošević navodno razgovarali u Karađorđevu.
Etničko odvajanje BiH bilo je i osnova Vens-Ovenovog mirovnog plana iz 1993. godine, kojim je predloženo stvaranje deset kantona.

Tokom pregovora za Vens-Ovenov plan nasilje je eskaliralo jer su se Srbi i Hrvati borili za više teritorija, očekujući da će im to biti dodijeljeno za pregovaračkim stolom.

Umjesto toga, pregovori su propali do sredine 1993., kao i za dva naredna mirovna prijedloga: Oven-Stoltenbergov mirovni plan iz 1993. i Mirovni plan Kontakt grupe iz 1994., od kojih je svaki bio zasnovan na etničkom razdvajanju.

Zašto ova poenta nije gurnuta u grlo svakom prokletom strancu koji se ne usuđuje reći, naprimjer, pristalicama Katoličke republikanske armije Sjeverne Irske (IRA) i onima u Sjevernoj Irskoj katoličke vjeroispovijesti: “Samo spakirajte svoje stvari i krenite preko granica prema Južnoj Republici Irskoj; karta će biti mnogo urednija i svi vi, katolici, možete biti na jednom mjestu, a svi mi, protestanti, na drugom s Engleskom, Velsom i Škotskom.”

To se nikada ne predlaže – čak se o tome i ne razmišlja – za britanski problem (i postavljaju slična pitanja o Baskijima, možda) – jer bi to bilo nehumano.

Dakle, gurnite im poentu dublje u grlo – „Zašto ste od početka tretirali muslimane Bosne kao nečovječne i da nemaju pravo na čovječnost, nego obrnuto.“ Zašto ste muslimanima Bosne rekli: „Loša je sreća što ne možete odgovoriti na pitanje gdje vam je dom.“

Još jedna, posljednja stvar koju ja, kao Britanac iz Ujedinjenog Kraljevstva, mogu reći lakše od drugih. Dobro je poznato, i prihvaćeno od mnogih naučnika, da Velika Britanija nije zaustavila srpsku agresiju na Bosnu jer su kreatori politike u Whitehallu željeli da Srbija i njeni zastupnici u Bosni prevladaju.

Britanija je, uglavnom, vodila međunarodni „konsenzus“ koji je između ljeta 1991. i 1995. koristio srpskim režimima u Beogradu i na Palama, nauštrb interesa bosanske vlade i drugih zagovornika multikulturalnog društva u Bosni i Hercegovini.

BiH je imala pravo na lovorike pobjede, ne zbog onoga što se dogodilo u neravnopravnoj bici vojne opreme, već zato što ju je neopravdano napala zločinačka država i zločinačka kvazidržava.

Bosna to mora reći svijetu i natjerati ga da to uzvrati Bosni. BiH će konačno biti pobjednik i pravda se može početi dijeliti.

Srbija sebe vidi kao pobjednika čak i kada izgubi. I svi vole pobjednika. Da li Bosna vidi sebe kao pobjednika?

Da Srbija ima knjigu punu direktnih činjenica, kao što je prikazano u knjizi dr. Tromp, ali na strani Srbije, dobro bi ih koristila i oslanjala se na druge izvore da dokaže iste suštinske tačke. Da li je Bosna to uradila? Ako i kada se to dogodi, činit će se da je na pravom putu i tada će možda doći pomoć od drugih.

Leave your vote

11 points
Upvote Downvote

Log In

Forgot password?

Forgot password?

Enter your account data and we will send you a link to reset your password.

Your password reset link appears to be invalid or expired.

Log in

Privacy Policy

Add to Collection

No Collections

Here you'll find all collections you've created before.