Tri decenije od suprugovog ubistva, Džehveta Jacić se vratila u Bosnu i Hercegovinu iz Sjedinjenih Američkih Država, u nadi da će pronaći njegove posmrtne ostatke i ukopati ga.
Supruga Smajila, čiji posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni, posljednji je put vidjela u dobojskom prigradskom naselju Miljkovac, odakle su ga odveli pripadnici Vojske Republike Srpske (VRS).
Na potpornom stubu u prostranom dnevnom boravku Džehveta Jacić drži uvećane Smajilove fotografije iz njegove stare lične karte iz vremena Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) i sa služenja vojnog roka 1974. godine.
Za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) priča kako svakodnevno prolazi putem na kojem je 19. jula 1992. godine uhapšen njen suprug.
“Vojnici su ga uhapsili desetak metara od naše kuće, oko 15:40 sati. Odveden je s grupom civila iz našeg naselja Miljkovac u vojnom pinzgaueru”, prisjeća se Džehveta.
Smajil Jacić je tada imao 39 godina. U to vrijeme oporavljao se od teške saobraćajne nesreće koju je početkom te godine imao na području susjedne Gračanice. Radio je kao vozač autobusa u nekadašnjoj firmi “Udruženje vozača” iz Doboja i prevozio putnike u Njemačku, Austriju, Tursku i druge zemlje.
Nedugo prije hapšenja skinuo je gips u kojem mu je bio donji dio tijela zbog saobraćajne nesreće koju je imao u januaru te godine.
“Nije se čestito mogao ni sageti poslije skidanja gipsa. Krenuo je bratu Rasimu Jaciću na kafu. S njim je bio i brat Hajrudin. Naišao je pinzgauer. Hajrudin je uspio sići s puta i ući u bratovo dvorište. Kad su vidjeli Smajila, vozilo se vratilo i vojnici su ga pokupili. Hajrudin se otkotrljao u kanal i pobjegao dalje u svoju kuću. Kasnije je poslao sina od brata Rasima da mi ispriča šta se desilo”, dodaje Džehveta, koja je tada pokušala da sazna šta se s njim desilo.
Ona priča kako su osobe koje su bile odvedene iz njihovog naselja dan poslije njenog muža vraćene kućama.
“Nadala sam se da je Smajil među njima. Nije ga bilo”, govori.
S devetogodišnjom kćerkom bezuspješno je odlazila u lokalni “Crveni krst”.
“Išla sam nebrojeno puta u ‘Crveni krst’. Kad je taj čovjek u kancelariji vidio da dolazim s djetetom, posljednji put joj je dao jabuku i rekao mi da će se potruditi da sazna gdje mu je grob. Tako mi je poručio da više ne dolazim”, kaže ona.
Za suprugovu sudbinu čula je nešto kasnije od jednog stanovnika Miljkovca koji je jedan od preživjelih od osam ili devet muškaraca premlaćivanih u kasarni koja se nalazi na ulazu u ovo prigradsko naselje. Njena kuća udaljena je oko pola kilometra od vojnog objekta.
“Ovdje u Miljkovcu pričala sam s njim u njegovoj kući. On mi je rekao da mi može reći samo da je preživio i ono što je vidio. Znači, da su po trojica odvođena na premlaćivanje, da se Smajil vratio u tu prostoriju gdje su bili zatvoreni poslije prve tučnjave. U drugoj turi su ponovo odvedeni Sead i Smajil. Ni za jednog se više ništa ne zna”, opisuje Džehveta.
Ona je s maloljetnom kćerkom izbjegla u Njemačku tokom 1993. godine. Nedavno se vratila u Doboj iz okoline San Francisca u američkoj saveznoj državi Kaliforniji.
“Poslije rata u BiH nismo se mogle vratiti kući. Otišle smo u Ameriku. Kćerka tamo živi sa svojom porodicom. U posljednje tri godine u Miljkovac sam dolazila po šest mjeseci. Sad sam se definitivno vratila. Voljela bih da pronađem suprugove ostatke i smjestim gdje treba, da mu mogu obići mezar. On nije bio ni političar, ni vojnik, ni policajac, nego običan građanin”, zaključuje Džehveta.