Život Sadije Klepo, nazvala bih je Žena Zmajica mekog srca, ali nekada i ona koja suče vatru kada zatreba je jedna novela, roman koji zadugo neće imati kraja. Kada sam je upoznala bila je na vrhuncu svoje kule “Hilfe von Mensch zu Mensch” što na našem jeziku znači ” Pomoć od osobe do osobe”. Sadijin život se teško može porediti sa životima stotinama hiljada žena koje su napustile svoje domove prigrlivši svoju djecu koju je u naručju sakrila od snajpera i tenkovskih granata.
Piše: Azemina Smailbegović Mulahuseinović za BHDijaspora.net
Da je bila rođena je Ruandi, uradila bi isto.
Rođena Jablaničanka pored modre Neretve sa porodicom je kao djevojčica otišla u Sarajevo, a onda se opet vratila u Jablanicu gdje se udala, pa nakon toga ponovo je došla u Sarajevo gdje ju je zatekao rat.
Pamtimo kolone autobusa majki i djece koje su “humano” protjerane iz Bosne.
Sadija je diplomirani žurnalista i još prije rata se bavila politikom i društvenim radom . Majka, osviještena Bosanka dolazi u Njemačku svjesna da je spasila svoju djecu od smrti sebi je rekla:”A šta je sa onim koji su ostali gladni, žedni i bosi u Sarajevu?”
Znala je da treba nešto poduzeti! Svoju djecu je bukvalno ostavili u Njemačkoj i počela organizirati humanitarne konvoje za Bosnu.
Prisjećajući se tih dana Sadija kaže da je mogla poginuti na desetine puta, ali vodilo je nešto u Bosnu, vodilo je nešto u zlo koje je htjela zamijeniti dobrim.
Kako su u Njemačku sve više pristizale izbjeglice ona je odlučila da sa lokalnim vlastima organizuje prihvatni centar u kampu Marienthal u blizini Bonna.
Nije dopustila drugim izbjeglicama i njihovoj djeci da očajavaju. “Ti si netko! Uzmite svoju sudbinu u svoje ruke”, rekla je, uspostavljajući izbjegličku inicijativu koja je tada pomagala izbjeglicama da u novoj sredini stanu na svoje noge.
Uspješna integracija zahtijeva sigurnu sliku o vlastitom porijeklu i identitetu. Pod tim motom Sadija Klepo je u svom radu prevladala nacionalne i društvene granice i postavila standarde u integracijskom i migracijskom radu u Njemačkoj. Svojim neprekidnim humanitarnim radom Sadija Klepo postala je živo kontaktno mjesto za migrante i izbjeglice kao njihov poseban interes u brizi za bolju budućnost.
Sadija je to radila, a uvijek joj je bila u mislima njena Nena koja je po starinski učila malu djevojčicu Sadiju bosanskom tabijatu.
Te Nenine priče biće za Sadiju u to vrijeme pokretačka mašina koja je u svojoj nutrini iskazivala sve ono što je u sebi imala bošnjačkog i bosanskog.
“Ne gledaj samo u sebe i u svoju djecu! Mnogim je potrebna pomoć. Mnogi ne znaju da se snađu u velikoj evropskoj zemlji, velikoj Njemačkoj”, promišljala je Sadija.
Tvrdoglava i uporna kakvu je poznajem za nju nisu postojale prepreke i barijere. U organizaciji koju je osnovala u Njemačkoj nije brinula samo o bosanskim izbjeglicama, nego o ljudima svih boja i rasa kojima je bila potrebna pomoć.
Njen blag glas, uvjerljiv, a nekako majčinski umilan je Sadiju doveo u situaciju da je ona bila “glavna”, iako se nikad nije tako ponašala.
Njen timski rad je od nje napravio Ženu Zmajicu, bosansku Zmajicu o kojoj bi se trebalo mnogo znati.
Za svoje aktivnosti i neumorno opredjeljenje dobila je nekoliko nagrada. Godine 2003. dobila je “Zlatni most”, a 2010. godine “Europsku medalju” Slobodne Države Bavarske. Godine 2007. imenovana je počasnom predsjednicom Hilfe von Mensch zu Mensch e.V. Godine 2015. tadašnja njemačka ministrica rada i socijalne skrbi Andrea Nahles uručila joj je Savezni križ zasluga na vrpci sljedećim riječima:
“Draga gospođo Klepo, savezni predsjednik dodijelio vam je za vaše usluge ovu visoku nagradu.”
Osim toga, bavarski premijer dr. Markus Söder uručio joj je Bavarski orden za zasluge 2023. godine. U hvalevrijednom govoru stoji:
“Novinarka je predana pomaganju izbjeglicama i migrantima od vlastitog bijega iz Bosne i Hercegovine. Osnovala je udrugu “Hilfe von Mensch zu Mensch”, koja prvenstveno podržava djecu, adolescente i mlade odrasle osobe koje su zbog rata i progona pale u društvene teškoće.
Zahvaljujući velikoj predanosti gđe Klepo ovo udruženje pomoglo je hiljadama migrantica, majki, mladih ljudi i djece, dala im šansu za zaposljenje koji nikada inače ne bi mogli raditi u svojoj struci.
Kada promišljate o ljudima kao što je Sadija Klepo zapitati se odakle toj ženi neiscrpna snaga i volja koju i dalje ima. Ona godinama u Minhenu organizuje “Dane Balkana” gdje okuplja ljude raznih provenijencija, dovodi kulturno-umjetnička društva iz cijele Evrope i Balkana, dovodi respektabilne umjetnike sa naših prostora.
Čvrsto je uvjerena da su ljudi Balkana jedan narod sa svojim različitim tradicijama koje ona gaji putem ove manifestacije. Ne oblači haljine vrijedne hiljade eura kako bi otvorila manifestaciju, nego zaviruje u sahrane gledajući da li će iz njih izviriti neki Nenin specijalitet iz njenog djetinjstva.
Bosni se vraća u svoju kuću koju je napravila pored Jablaničkog jezera gdje u sada u selu žive autentični Bosanski seljaci. Druži se s njima i mašta kako će jednog dana doći živjeti njihovim životom.
Teško je to ostvarivo, jer za Sadiju ima još mnogo posla u Minhenu, Bavarskoj, Njemačkoj, njenoj drugoj domovini. Nijemci, njeni su sunardnjaci su prepoznali njene vrijednosti i dali joj nagrade za njen rad, a bosanski političari teško da su i čuli za nju!
Ali, ona ne haje za tim! Ona i dalje radi za dobrobit ljudi u potrebi kao devedeset druge. Ženu Zmajicu možete upoznati i na Radio Lori, minhenskom radiju gdje svakog ponedjeljka uređuje emisiju na bosanskom jeziku
Privilegija je poznavati ovu ženu!
Bila mi je čast!
