O tome kako su nadmudrili državnu propagandu, kako su privukli toliki broj ljudi da se okupe u odbrani svojih prava, ali i o svojim političkim stavovima, kako se odlučio za društveni aktivizam, šta su najveći problemi u Srbiji, kojoj političkoj opciji naginje, ali i o savjetu opoziciji, za Nedeljnik govori Savo Manojlović.
Kakvi su bili pritisci?
Iz prethodnih iskustava sam vidio kako idu stvari, pa smo se trudili da sve to predupredimo. Strategija je bila da ne postoji šansa da nas zaustave, pa sam odmah rekao: “Ako vas pozovem da odustanete od protesta, a nisu ispunjeni zahtjevi, nemojte me poslušati.” Postavili smo jasan plan i stavili do znanja da nećemo odustati od njega, bez obzira na pritiske.
A da li ih je bilo u smislu da se sretnete sa predsjednikom Vučićem?
Krene neko da pita da li bih htio da se vidim sa Vučićem ili nekim od njih. Rekao sam da nema šta da se viđamo. Postoje jasni zahtjevi, mogu da ih pošaljem sa pravnom argumentacijom i nema šta da razgovaramo, usvojite zahteve i to je to. U jednom momentu je uslijedio njegov poziv.
Kako je došlo do toga?
Stizali su pozivi sa nekog nepoznatog broja, ja sam ih odbijao i napisao poruku da sam na sastanku. Onda mi je stigla poruka: “Aleksandar Vučić ovdje, ne mogu da vas dobijem”.
I onda smo se čuli. Rekao je da je vidio zahtjeve i da će da ih ispune i da je pitanje da li ćemo mi da održimo javno obećanu riječ. Naravno da uvijek držim riječ.
I to nije, kako pokušavaju da nam pripišu, riječ data Vučiću. Mi smo jasno riječ dali cijeloj Srbiji. U svakom nastupu smo komunicirali dva zahtjeva i da protesti onda staju. I još nešto, nije bitno kome se daje riječ, već ko je daje.
