Kada po prvi put razgovaram s nekim s kim se nisam ni rukovala, nego ću to uraditi putem društvenih mreža uvijek sa bojaznošću počinjem razgovor misleći da sa sagovornikom neću “kliknuti”. Aida Demirović-Krebs je sa sigurnošću žena sa kojom može svako komunicirati bez ikakvih ograda i predrasuda na bilo koji način. Moj cilj je bio da je upoznam, da se susretnem sa osobom koja će mi dokazati da smo slične, da imamo slučne poglede na svijet, da je naša prošlost pogled u našu budućnost.
Piše: Azemina Smailbegović Mulahuseinović za BHDijaspora.net
I, gle čuda! Koliko god smo duže pričale sve više smo imale da kažemo nešto jedna drugoj. Plemenita duša Aidina me podsjetila na pripovjetke o dobrim zaboravljenim ljudima.
Aida je rođena Banjalučanka, a sada je “Bosanka i Njemica”.
Njena životna priča je veoma zanimljiva i ona je počinje prepričavati iz perspektive jedanaestogodišnje djevojčice.
„Banjaluka u srcu, Vrbas u venama!“, govorili su već odavno starosjedioci moga grada”, počinje priču Aida koja dodaje:”Iako nekima može djelovati patetično, ova izreka zaista najbolje opisuje moju vezu sa rodnim mjestom.
Moj zavičaj, moja Banjaluka, to je Vrbas, to su izvori termalne vode u komšiluku i u našoj familijarnoj kući, to su zelene aleje, to su vruće kifle u ponoć, đevreci moje rahmetli majke Fatke, to je miris pokošene trave, to je sevdalinka, derneci uz gitaru, prve simpatije, to je duh mojih predaka kojeg osjetim na svakom koraku…
To sve je upleteno u moju DNK, sa lijepim mustrama baš poput onih na keranju koje je radila moja rahmetli majka Šefka, mama moje mame koja me je čuvala dok su moji roditelji bili na poslu. Sve to i dan danas nosim sa sobom, kud god da krenem (a puno volim da putujem) i to mi niko ne može oduzeti”, emotivno nastavlja da priča o svojim životnim iskustvima.
“Odrastati u Banjaluci u osamdesetim godinama za mene je značilo biti svoja na svome, pripadati baš tu gdje jesam i imati sve najvažnije ljude mog života oko mene, jer nas je većina bila tu. One koji su odselili na druga mjesta smo redovno posjećivali.
Prisjećam se godišnjih putovanja u Sarajevo gdje je živjela jedna tatina tetka sa porodicom ili u Travnik kod maminog dajdže i njegove žene. Tada smo često odlazili na Vlašić, jer smo i roditelji i brat i ja uživali u skijanju. Usput bi često posjetili i maminog rahmetli oca Huseina u Skender Vakufu. Toliko smo voljeli skijanje da smo nekad samo na dan znali otići tamo na izlet.
Djetinjstvo u Banjaluci bile su i recitacije tekstova iz predstava u kojima je igrao moj dido, Ibrahim Demirović – Ibro, prvak Narodnog Pozorišta Bosanske Krajine. Moje djetinjstvo zračilo je sa mnogo raznolikosti”, kaže Aida.
“Za nas se podrazumjevalo živjeti sa ljudima različitih religija. Uskršnja jaja od mojih komšinica teta Olgice i teta Štefice su se podrazumjevala isto kao i odlazak na Bajramski ručak kod naših majki”, prisjeća se Aida te se vraća ponovo u svoja sjećanja.
“Od kad znam za sebe, volim da pišem! Mislim da sam sa osam-devet godina pisala prve pjesme i u petom razredu postala članica novinarske sekcije naše škole.
Iako je rat prekinuo mnoštvo lijepih stvari u mom životu mislim da me sve što sam doživjela pripremalo na novi život koji sam bila primorana da počnem.
Kad se zaratilo, na početku smo se kao i svi nadali da će se rat uskoro završiti. Tek u martu 1994. godine smo napustili svoj rodni grad, ostavljavši u njemu tatine roditelje za koje smo pretpostavljali da ih nikada više nećemo vidjeti. Tako je nažalost i bilo.”
Priča ona i kako su izbjegli iz rata koji je zadesio Bosnu i Hercegovinu:”Da smo uspjeli izaći i doći u Njemačku, zahvaljujemo rahmetli Osmanu Hujiću, bratu mog tetka koji nam je, iako je do tada već spasio mnoge ljude iz svog rodnog Bosanskog Petrovca, poslao garantne papire. Svaki put kada odem na njegov mezar zahvalim mu se, jer sam svjesna da bi moj život bez njega izgledao sasvim drugačije i da ne bih stekla moje najveće bogatstvo, mog sina Maka.”
Aida je toliko samosvjesna i prisjeća se svega veoma čisto i kao da se desilo danas:”Dolazak u Dortmund priča je za sebe. Novi početak, novi ljudi, nova kultura, briga za rodbinu, prijatelje i sve ljude koji su ostali u Bosni i Hercegovini kombinovani sa neizvjesnošću da li ćemo i koliko moći ostati ovdje, doveli su do toga da ponekad imam osjećaj da smo te godine proveli u nekoj magli.
Tek nakon devet godina u Njemačkoj smo dobili neograničen boravak ovdje. Sjećam se da sam se tada trudila da ne pravim neke velike životne planove, jer sam bila svjesna da se svakog momenta moj život opet može okrenuti naopačke. Ako nemaš snove i planove, niko ti ih ne može uništiti. Jedini cilj je bio da bar završim školu i dobijem neku diplomu, jer se tada u Njemačkoj znalo desiti da omladinu dvije sedmice pred maturu šalju nazad za BiH.
Ostali smo!”
Tako samouvjerena Aida je sama uticala na svoju karijeru i započela svoj novi dio života:” Pošto sam nakon dva semestra prava shvatila da mnogim (budućim) pravnicima koje sam tada upoznala nije cilj spasiti svijet i izboriti se za pravdu već izvući najviše novca iz klijenata, odlučila sam se da upišem pedagodiju i na drugi način pokušam ovaj svijet učiniti boljim mjestom, bar onoliko koliko mogu. Diplomirala sam 2009. godine, a do tada sam se bavila raznim poslovima i aktivnostima koji su, kada sve sagledam, bili dosta vezani za Bosnu i Hercegovinu i cijelu bivšu Jugoslaviju.
Za vrijeme studentskih dana, dosta vremena sam provodila sa studentima iz bivše Jugoslavije. Bilo nas je dovoljno da osnujemo i udruženje kojim sam jedno vrijeme i predsjedavala. Pomagali smo jedni drugima, išli na zajednička putovanja, na primjer u Pariz, posjećivali prvi bal bosanskohercegovačkih studenata u Beču, ali i organizovali humanitarne akcije, na primjer za “SOS Kinderdorf” u Sarajevu. U toj organizaciji sam dva puta radila praksu, prvi put dva mjeseca, a onda devet mjeseci. Sve su to nekako bili moji pokušaji da saznam da li bih mogla ponovo da živim u mojoj domovini.
Također, i moji drugi poslovi za vrijeme studija su bili vezani za Balkan. Ili sam ja njega tražila ili bi Balkan pronašao mene.
Tako sam organizovala omladinske susrete između mladih iz Njemačke i mladih iz Dubice, radila godinama u redakciji radio emisije “Balkanizer” na WDR Cosmo ili prevodila na različitim tribinama sa gostima iz regije, između ostalog, i mitropolitu Mihailu, drugom poglavaru Crnogorske pravoslavne crkve.”
Prisjeća se ona i događaja poslije fakultetskih dana:”Poslije završenog fakulteta sam počela da radim za AWO, jednu nevladinu organizaciju na odjelu za migraciju i integraciju. Tu smo moj brat Mirza i ja sa još par kolega prije deset godina inicirali “ĐELEM ĐELEM”, najveći festival romske kulture u Evropi. U tom periodu smo uspjeli i da dovedemo Esmu Redžepovu i “Mostar Sevdah Reunion” u koncertnu dvoranu u Dortmundu i veoma sam zahvalna što sam uspjela da upoznam te divne i plemenite ljude.
Rad sa romskom populacijom doveo je i do toga da je jedna rumunska romska porodica svojoj djeci dala imena po mom bratu i meni, tako da u ovom gradu sada žive i male mini verzije nas dvoje, što nam je oboma velika čast.”
Sada je Aida državni njemački službenik:”Već sedam godina radim za grad Dortmund, u”Dietrich-Keuning-Haus”, najvećem socijalno-kulturnom centru u našoj pokrajini, Sjevernoj Rajni-Vestfaliji. Tu se bavim odnosima sa javnošću, moderiram i organizujem razne kulturne, socijalne i političke manifestacije.
Retrospektivno mogu reći da sam se kroz svoj rad i aktivizam uvijek trudila da više spajam, nego da razdvajam. Onih koji su nas razdvajali i koji nas i dalje razdvajaju, imamo i previše, ovih drugih nam nedostaje.
Pokušavala sam i pokušavam da prikažem našu bogatu kulturu ovom društvu u kojem živim.
Već par puta sam organizovala koncerte Ede Maajke, krajem godine nam dolazi Damir Imamović.
Međutim jedna od meni lično najbitnijih stvari koje sam do sad organizovala je bilo predavanje/radionica sa psihoterapeutkinjom Selmom Baćevac koja je porijeklom iz Sarajeva, a živi u Sjedinjenim Američkim Državama. Četrdeset žena iz svih djelova bivše Jugoslavije, različitih religija i iz svih djelova Njemačke, pa čak i iz Švedske, Holandije i iz Engleske su se okupile i radile zajedno o temi transgeneracijskih trauma na Balkanu. Povezale smo se i preko interneta i jedna drugu podržavamo u našoj “Balkansisterhood zajednici”. “
Sa mnogo truda radi Aida, a, pored ostalog, organizuje i promocije knjiga autora jugoslovenskog porijekla u Njemačkoj.
“Tako sam ugostila Tijan Sila sa njegovom knjigom „Radio Sarajevo“, a u novembru nam dolazi Saša Stanišić koji je u BiH vjerovatno najpoznatiji po knjizi „Herkunft“ – porijeklo.”, ističe ona.
Govoreći o sebi i svojoj porodici Aida lepršavo priča:”Slobodno vrijeme provodim sa svojom porodicom. To su, pored mog muža Maria, koji je Njemac i koji je, prije nego što smo se upoznali, živio i radio širom BiH, pa i u Sloveniji i Hrvatskoj i mog sina Maka, moji roditelji Bekir i Mensura, kao i moj brat Mirza i moja snaha Nejra sa djecom. Svjesna sam da je, nakon svih ratnih i poslijeratnih strahota i migracija jedna velika privilegija imati porodicu u blizini i svaki dan sam zahvalna na tome. Moji roditelji su nakon dolaska u Njemačku, mama kao pravnica i otac kao diplomirani tehnolog, preuzimali raznorazne poslove da bi brat i ja imali bolju budućnost i kako bi mogli slati novac familiji u Bosni. Mislim da je ovo naše zajedništvo i njihovo druženje sa nama i našom djecom, njihovom unučadi naš način da im pokažemo zahvalnost i ljubav.
Pored zajedničke bašte ovdje u Dortmundu u čije održavanje smo svi uključeni, u kojoj se družimo i roštiljamo, bar jednom godišnje se okupimo i u našoj Banjaluci.
Jedan od nezaboravnih momenata je bio taj kada je naš sin Mak baš u istoj kući gdje i ja napravio svoje prve korake.”
O svom sinu Maku priča:”Ne želimo ništa da mu namećemo, ali smo mu prenijeli ljubav za našu Banjaluku i cijelu BiH i trudimo se da ga odgajamo uz obje kulture, pa neka on sebi iz svega toga izabere elemente koji mu odgovaraju.”
O sebi i svojoj budućnosti kaže: Što se budućnosti tiče, sa sigurnošću mogu reći samo jednu stvar kojoj me je ovaj život naučio: „Nikad ne reci nikad!“
Realno orijentirana Aida, samosvjesna, čvrsta i odlučna me je inspirirarala za mnoge stvari. Aida, četrdesettrogodišnjakinja, uzor je ljudima sa kojima živi i radi i čvrsta je i odvažna žena koja zna šta hoće.
Oni koji s njom rade znaju njene vrijednosti i njene namjere kao što zna i njen suprug Mario koji govori naš jezik i koji je na Balkanu, između ostalog , proveo mnogo vremena u motelu “Konak” u općini Doboj Jug gdje je kao test-inženjer radio na signalizaciji pri sanaciji bosanske pruge koja ni danas nije optimalno stavljena u funkciju.
Ljudi Bosni pomažu, ali Bosanci to u većini slučajeva ne prepoznaju.
Moramo život gledati malo i očima Aide Demirović-Krebs koja je ostvarena mlada žena i koja zna šta hoće! Volim takve osobe kao što je dobra Aida.
Aida Demirović-Krebs rođena Banjalučanka Njemica, njena priča je fascinantna: Sve je upleteno u moju DNK, sa lijepim mustrama baš poput onih na keranju koje je radila moja rahmetli majka.
