Širom svijeta obilježava se Međunarodni dan starijih osoba. Iako se često pominju kao ugroženi, osobe u trećoj životnoj dobi mogu voditi kvalitetan i aktivan život. Pokazuju to i korisnici Doma za starije i nemoćne u Žepču. Na svoje pozne godine, mnogi od njih gledaju kao na novu mladost. Kažu, nikada im nije bilo ljepše, pa je jedan od njih odlučio učiniti život ljepšim i djeci sa poteškoćama u razvoju.
Povratak iz Australije i život u Domu
Ilija Budimir pola vijeka je proveo u Australiji. Tamo je stvorio porodicu, radio, zaradio penziju, potom živio u pustinji, gdje je tražio drago kamenje. Od toga mu se ipak vrijednijim činio povratak kući, u rodno Žepče, kaže Ilija.
”Tu sam bio sam u kući, dosadno mi je jako bilo.
Onda sam čuo za ovaj dom, da je prije tri godine otvoren i rekoh idem preko zime da probam, da vidim kako je. Ja provodim dosta moje vrijeme, čitam, križaljke, karte, sve moguće radim samo da mozak radi”, ispričao je ekipi N1.
Šadrvan prijateljstva za djecu s poteškoćama u razvoju
Priča nam i da su se jedne večeri družili sa djecom iz Centra za djecu i odrasle sa posebnim potrebama Žepče.
Tada je poželio da učini nešto za njih. Donirao je deset hiljada KM za gradnju objekta, koji je poslužio za odmor u prirodi. Nazvan je ‘šadrvan prijateljstva’.
”Meni je bilo jako drago da je to napravljeno i za djecu i oni vidim tamo dođu, vesele se, igraju, vidim da to puno znači za njih, specijalno preko ljeta da imaju gdje izaći”, kaže Ilija Budimir.
Ovim gestom, osobe sa poteškoćama u razvoju osjetile su se značajnim i dijelom naše zajednice. Terapuet Miralem Kubat ističe da ga oduševljava pažnja sa kojom korisnici Centra pristupaju, za njih, ovom najvrijednijem poklonu i dodaje da je šadrvan poslužio svrsi:
”Svakodnevno se koristi, organizuju se druženja, rođendani, neke terapeutske aktivnosti, izrada nekih rukotvorina, ručnih radova.
Stariji korisnici to koriste kao prostor za razgovor, koji je jako bitan, mi kao terapeuti takođe s njima otvaramo lijepe, pozitivne priče. I ono što je najvažnije kontakt sa otvorenim svijetom”, kaže Kubat.
Kada je riječ o Iliji Budimiru, ističe direktor Doma, Anto Jukić, novac nije potisnuo čovječnost, iako tome svakodnevno svjedočimo. Navodi da je specifičan i na drugim poljima:
”On bi bez problema mogao sam živjeti kod svoje kuće, ali kaže zašto bih se ja brinuo o drvima, jel pokošeno i to, ovdje imam sve.
Specifičan je po svom pozitivnom pristupu, većini ljudi teško pada taj odlazak u dom, smatraju to nekakvom zadnjom fazom života. Ilija je i tu pozitivan, on je došao da tu živi, ovo je moja kuća, ja sad tu živim”, kaže Jukić.
Korisnici Doma: Nikad nam nije bilo ljepše
U ovom Domu, osim Ilije, je još 97 korisnika. Svakodnevno šetaju, druže se, igraju društvene igre…
Osamdesetdvogodišnja Ana Gajić kaže da joj nikada nije bilo ljepše, nego sada:
”Ustanem izjutra, spremim se obučem, napravim krevet, oni počiste, donesu lijekove, popijem kavu, doručkujem, prošetam malo sa svojim kolicima pet-šest puta koliko mogu, sad me malo više bole koljena od promjene vremena, ali borim se.
Dobro mi je. Sa prijateljicama pričam o svom životu, kako nam je nekada bilo.
Ja često kažem da sam tek počela živjeti,. Meni je sad najbolje u životu, nemam vremena da pričam s početka kakav mi je bio život, sad sve imam”, naglasila je.
Nerijetko, stiču se i nova, iskrena prijateljstva, o čemu nam je pričao i Mato Vidović:
”Ovdje sam skoro tri godine. Radimo što nam je najlakše, jer ništa ne volimo raditi, ali ako moramo, onda u redu. Moj prijatelj i ja ujutru ustanemo, umijemo se, doručkujemo i dođemo ovdje. On je moj pratioc, i tako dane provodimo”, kaže Mato.
Rad sa osobama u trećoj životnoj dobi izuzetno je odgovoran. Socijalna radnica Jelena Prlić kaže da ovaj posao iziskuje mnogo posvećenosti, strpljenja i pažnje:
”Njima sitnice znače, šta god vi uradili za njih, osjećate veliku dozu zahvalnosti, ljubavi, saosjećajnosti. Meni je iznimno drago što radim ovakvu vrstu posla, jer volim rad sa starijim osobama, a pogotovo starije osobe ovog našeg područja su jako obiteljski nastrojene.”
A takav osjećaj željeli su pružiti i djeci sa poteškoćama u razvoju. Šadrvan će možda vremenom izgubiti svoj prvobitni izgled, nagrizće ga zub vremena, ali ne i gest djeda Ilije Budimira, jer neka naizgled mala djela ostaju upamćena zauvijek. Pominju se da bi se ponovila.
