”Problem su naše predrasude, a predrasude možemo pobijediti jedino znanjem, obrazovanjem, širenjem vidika i razumijevanjem drugoga i drugačijeg. Moja sloboda prestaje onoga trenutka kada utiče na slobodu drugoga. Kada ugrozim slobodu drugoga, moja sloboda potpuno prestaje.
Čak i ako se ne slažem sa vašim stavom, ja ću se na svaki način boriti da imate pravo i priliku da iskažete ono što mislite. Kod nas je sasvim suprotno.
Čim se ne slažete sa nečijim mišljenjem, odmah se rovovi kopaju. Umjesto da se vratimo u parlament i pokušamo razriješiti stvari; u parlamentu koji će poštovati stavove svih”, rekao je profesor Hadžialić u razgovoru za BUKA magazin.
Profesor dr Sabahudin Hadžialić rođen je u Mostaru. Naučni je radnik i književnik. Ima status istaknutog umjetnika. Dugogodišnji je novinar i urednik. Član je mnogih regionalnih književnih udruženja i udruženja novinara. Napisao je dvadeset i šest knjiga: proze, poezije, eseja, naučnih radova i udžbenika za fakultete iz oblasti medija i novinarstva.
Trenutno predaje na Univerzitetu u gradu Pune u Indiji i ekspert je za medije, medijsku etiku i pismenost. Predavao je u Poljskoj, Litvaniji, Italiji.
Sa profesorom Hadžialićem razgovarali smo o trenutnom stanju medija i političkoj situaciji u Bosni i Hercegovini.
Profesore Hadžialić, kako bi opisali medije u BiH?
Moje ekspertiza je medijska etika i medijska pismenost i mišljenja sam da smo u te dvije stvari najlošiji u Evropi. Čovjek kada uzme u razmatranje situaciju u bh. medijima, koja je višeslojna, dođe do činjenice da je medijska nepismenost najviše izražena kod novinara od copy-paste novinarstva do službovanja određenim politikama, neslužbovanja javnosti, i nedostatka određene kritičnosti.
Kod nas postoji kritika, ali kritika drugog i drugačijeg. Kod nas u BiH nema čišćenja u vlastitom dvorištu i zbog toga ja i nisam u situaciji, između ostalog, da predajem na našim fakultetima, jer nisam dovoljno pročišćen da bih čistio u tuđim dvorištima.
Znači, situacija sa medijima na prostoru BiH mogu reći da je katastrofalna. Dijelom zbog novinara, ali i većim dijelom zbog samog obrazovnog sistema, a to je činjenica da se danas veoma lako mogu kupiti diplome, malo se radi na praksi.
Dok sam studirao novinarstvo prije četrdeset godina, bez prakse se nije moglo izaći na ispit, a danas se prvo polaže ispit, pa tek onda ide na praksu. U novinarstvu, bilo koje vrste, trideset posto je teorija, a sedamdeset posto praksa. Ono što se uči na faksu je nešto sasvim drugo od onoga sa čime se novinar suočava na terenu.
Gdje god da sam predavao govorio sam studentima da moraju metodološki razmišljati, suočiti se sa realitetom stvarnosti i imati izgrađeno vlastito propitivačko mišljenje, jer nauka propituje. Samo u dogmi se ne propituje. Propitivanje je izlaz ka boljem. Nije bitan cilj, bitan je put. Kod nas u BiH u medijima toga nema. Kada ste zadnji put vidjeli na bilo kojoj televiziji, podcastu, radiju, bilo gdje, polemiku između dva suprostavljena stava?
Toga nema. Samo se dovode istomišljenici, koji potvrđuju stavove političara koji su pozvani, a to nije medij. Možemo to postaviti u konstelaciju srednjeg vijeka, a to je da su mediji postali dvorske lude. Zabavljaju političare, omogućavajući im da se prikažu onakvima kakvi oni nisu.
Problem je i u pravosuđu. Onoga dana kada budemo izgradili pravosuđe u kontekstu da je pravo jednako odgovornosti, odgovornost jednaka empatiji, a empatija jednaka jednakopravnosti, značit će da imamo sistem boljih vrijednosti.
Međutim, problem nama ovdje je i Evropa. Ja sam za jedan američki časopis prije pet, šest godina upravo pisao najavu da će se Evropi desiti upravo ono što se dešava nama. I desilo se. Sve ono što smo mi imali još devedesetih imamo danas u liku Orbana, Janeza Janše i sličnih evropskih političara.
Zapravo, radi se o populizmu koji je drugačiji oblik samog fašizma, a o našim fašističkim šovinistima sam dosta pisao, jer oni su jako izraženi na ovim prostorima.
Čini se da je za političare iz oba bh. entiteta, pretvarajući se da su nekakve suprotstavljene strane, zapravo ovo idealna situacija za održavanje na vlasti?
Oni jedni bez drugih ne mogu niti jednoga trenutka. Njihova opstojnost je da se hrane jednima i drugima i trećima.
Činjenica je da smo ovdje stotinama i hiljadama godina živjeli bez konfilikata, barem ne onakvih kakve imamo ovih posjednjih trideset godina, a on je isključivo baziran na pljački. Njima je stalo do Hrvata, Bošnjaka i Srba kao do lanjskoga snijega. Stalo im je samo do vlastite nepotističke korupcionističke mreže koju su sami kreirali.
Mi, čini se, ne razlikujemo pojam naroda i nacije?
Problem je što kod nas definicija nacije nije u kontekstu države kao u drugih evropskih država. Mi imamo problem pitanja multikulturalnosti.
Istina je da smo mi bili Evropa i prije Evrope sa onom bivšom Jugoslavijom. Međutim, ona i jeste razbijena, jer je bila suviše dobra da bi trajala. Ovdje političari poistovjećuju naciju sa državom, a stranku sa nacijom.
Tako da kad čujete političare kako govore o državi oni zapravo govore o svojoj naciji i svojoj stranci. Koliko je njima stalo do države vidimo i po tome kakve kadrove postavljaju na državne funkcije. Ljude koji ne znaju ni svoj jezik govoriti poslati su da glume diplomate širom svijeta.