Srbijanska dramska književnica Biljana Srbljanović napisala je na Facebooku svoj stav o muralu u Beogradu posvećenom ratnom zločincu Ratku Mladiću.
Mural sa njegovim likom je sramota na licu Srbije, navela je. Također, pisala je o zgroženosti i zapanjenosti njenog muža diplomate poslije susreta sa Mladićem.
Njen status sa Facebooka prenosimo u cijelosti:
– Moj prvi muž je Francuz, čovjek besprijekornih ličnih i profesionalnih kvaliteta, osoba kome su etičke vrijednosti uvijek bile imperativ i čije me je obrazovanje, znanje, pamet i mudrost, uvijek fasciniralo. Naše svađe su bile uvijek i samo oko srpske politike, jer je on, nakon što je službovao deceniju u regionu, bio do detalja upoznat sa svim našim greškama, tragedijama i stradanjima, ali je, ipak, uvijek i bezrezervno bio naklonjen “srpskoj strani”. Mene je to do te mjere sikiralo, da sam ga difamirala da je četnik, srpski nacionalista i moj politički arhineprijatelj.
Taj i takav Francuz, decenijski prijatelj Srbije, uvijek naklonjen “našoj strani”, koji piše ćirilicu uz manje grešaka od mene i govori srpski bolje ne samo od svih Karađordjevića (što je lako) nego i književno ispravnije od polovine prominentnih javnih ličnosti ovdje, jednom je, sticajem sudbinskih okolnosti, pregovarao sa Ratkom Mladićem.
To mu je bio posao, nije birao, pregovarao je i sa Tačijem, i sa Haradinajem, i sa Miloševićem, pa i sa Koštunicom. I nikad, ali bukvalno nikad, nije bio tako zatečen, tako zapanjen i zgrožen, kao poslije susreta sa Ratkom Mladićem.
Uzdržani diplomata, kakav je uvijek bio, biranim rječnikom mi je pričao šta je vidio. Njegov šok i zgadjenost tim susretom nikad nije uspio da skrije.
Pričao mi je o jazbini u kojoj ga je sreo, a iz koje je Mladić naređivao, govorio o smradu duhana i rakije, o zadahu zla i smrti, o pijanom i do zuba naoružanom ološu koji je čuvao Mladića, o samom Mladiću kao o čovjeku bez skrupula, bez elementarnog morala, sa teskobom mi je opisivao mahnitog zlikovca i lažova, kakvog nikad ni prije ni poslije nije sreo.
Moj prvi muž, čovjek koji je nevoljno obezbjeđivao prolaz Tačiju do francuskog leta za Rambuje, osoba koja je prva kročila u Račak nakon masakra, Francuz koji je svojim očima vidio zločine na Kosovu, pa i dalje ubijeđeno volio Srbe, kao nikad u životu bio je zgrožen susretom sa Ratkom Mladićem koji godinama poslije nije mogao da zaboravi. Susret sa tim pokvarenim, pijanim, neopranim, znojavim i zadriglim nemoralnim lažovom, personifikacijom svakog zla u balkanskom svijetu koji inače nije bio bajka, ostao mu je kao nešto neopisivo. A sve to je bilo prije Srebrenice. Prije genocida, kojim je komandovao.
Mladić mu se, kao neutralnom svjedoku istorije, pokazao kao ljudsko dno, kao najcrnji mrak, kao lažov, secikesa i prevarant, kao osoba koja ne zavređuje da se naziva čovjekom.
Samo godinu i dvije kasnije, svojim zločinima u Potočarima, zauvijek je potvrdio te riječi.
Takvog čovjeka danas, našaranog na zidu solitera, a u 21. vijeku, i u centru grada, naša policija čuva.
Takvog zlikovca danas masa i dalje veliča.
Takvo zlo u jedva ljudskom obliku, i danas, neprestano, ponovo nanosi bol i patnju.
Takav neljud nam se, zaštićen, smije sa fasade u centru našeg grada.
Ratko Mladić je na izricanje presude za svoja zlodjela došao obrijan i čist. To je bilo upečatljivo, jer je godinama u sud dolazio neopran, smrdljiv i zapušten. Nakon samo 40 minuta čitanja presude, tražio je pauzu za klozet. Pripišalo se “generalu”, možda i pripovraćalo, slušajući hladno nabrajanje zlodjela kojim je komandovao. Onda je, kukavica kakva je uvijek bio, tražio da ostatak presude prati u TV sali. Da se ne vrati u sudnicu, jer je, bijednik kakav jeste, pobjegao od suočenja sa svojim zlom. I to su mu dozvolili, ja ne znam zašto, pristali su na njegov kukavičluk pod izgovorom mlohave bešike.
Ipak je, tog dana, osuđen za najveće zločine. I sproveden da, do smrti, piša u zatvorsku kiblu, u nekoj ćeliji negdje, ponižen i prezren.
Mural sa njegovim likom je sramota na licu Srbije. Svaki dan opstajanja te nakazne žvrljotine, svaki dan u kom se taj ožiljak na obrazu Srbije šepuri i smije u lice žrtvama, dan je koji nije smio osvanuti. Prekrečiti nakazu važnije je od svega drugog. Politi zlikovca govnima i ostaviti da se kisele, to bi bio jedini pravedni gest. Sve drugo je nedopustiva, nepodnošljiva sramota, na koju, ako pristanemo, pristali smo na sve. Prekrečiti lice zla je najmanje što moramo učiniti, zamazati to lice klanjajući se sjenama nevinih žrtava genocida kojim nas je Ratko Mladić zauvijek osramotio – napisala je Srbljanović.
