Dok su pregovori o proširenju Evropske unije trenutno u zastoju, vlasti Srbije aktivno podupiru destabilizaciju Bosne i Hercegovine, Kosova i Crne Gore, prijeteći njihovom suverenitetu i teritorijalnom integritetu, navodi se u analizi stanja na Zapadnom Balkanu koju prenosi politički magazin Politico.
Upozorava se kako Srbija više nije saveznik za rješavanje problema na Zapadnom Balkanu nego neko ko je njihov glavni uzrok i ističe kako je krajnje vrijeme za zajedničko djelovanje EU i NATO u regiji.
“Zajedno s ruskim uplitanjem, podjelama u EU i slabostima NATO-a, ovo se pokazalo kao smrtonosna mješavina”, navodi se u analizi.
Tekst koji potpisuju Arminka Helić i Anthony Mangnall, a koji u naslovu nosi poruku “Moramo razgovarati o Zapadnom Balkanu”, upozorava kako se napredak koji je regija postigla početkom 2000-ih godina sada poništava, a otvara se prostor za one koji uzrokuju probleme.
“Došlo je vrijeme za NATO i EU da rade zajedno i poduzmu mjere za zaustavljanje pada napretka, te da zaštite napredak koji je napravljen”, navodi se u tekstu.
Autori podsjećaju na nedavna dešavanja u regiji koja su kulminirala time što je Srbija na granici s Kosovom rasporedila oklopna vozila i ratne avione, dok se secesionistički političari među bosanskohercegovačkim Srbima “koji su politički i financijski ovisni o Srbiji” jednostrano povlače iz državnih institucija, uspostavljenima Dejtonskim mirovnim sporazumom.
U isto vrijeme, dodaje se, provode specijalne policijske vježbe demonstrirajući snagu. U Crnoj Gori, dodaju, Beograd raspiruje vjerske podjele, doprinoseći tako sve toksičnijoj političkoj klimi koja je ponovno pokrenula pitanja vanjskopolitičke orijentacije, etničke pripadnosti i vjere – prenosi N1.
Svi ovi destabilizirajući potezi su dodatno poduprijeti konceptom “Srpskog svijeta” – ideje za koju autori teksta upozoravaju da “alarmantno podsjeća na ideju ‘Velike Srbije’ Slobodana Miloševića”, a koju otvoreno zagovara srbijanski ministar unutrašnjih poslova Aleksandar Vulin.
Politico ističe kako je, ipak, sada situacija dodatno pogoršana nizom drugih faktora, a među kojima je najistaknutije aktivno uplitanje Rusije.
“Kremlj je podržao pokušaj državnog udara u Crnoj Gori 2016. i nastavlja zabranjivati Kosovu puno međunarodno priznanje u Vijeću sigurnosti UN-a. Također podržava paravojne formacije i upućuje otvorene prijetnje kao odgovor na bilo kakav prijedlog ulaska Bosne i Hercegovine u NATO, nastojeći potkopati visokog predstavnika koji je odgovoran za nadgledanje napretka Dejtonskog sporazuma i podržavajući secesioniste i nacionaliste u cijeloj regiji.”
Kao drugi bitan faktor ističe se razjedinjenost Europske unije, koja “nije u stanju odgovoriti izazovu očuvanja mira i stabilnosti na Balkanu”, a neki od njenih lidera, kao što je mađarski premijer Viktor Orban predlaže platformu za “opasnu islamofobičnu i antibosansku retoriku”, iskrivljujući činjenice 1990-ih.
S druge strane, percepcija nakon haotičnog povlačenja iz Afganistana je da je NATO nemoćan i da je sada dobro vrijeme za osporavanje pozicije saveza u regiji.
Autori analize inzistiraju kako je sada ključni trenutak za zajedničku akciju.
“Politika Zapada mora uzeti u obzir da su krize i napetosti u Bosni i Hercegovini, Kosovu i Crnoj Gori sve povezane i da je oslanjanje na Srbiju kao stup stabilnosti na Zapadnom Balkanu, nažalost, pogrešna politika. Srbija više nije saveznik od pomoći u rješavanju političkih problema na Balkanu; više je glavni uzrok tih problema“, naglašava se u tekstu.
Dalje, NATO mora osigurati da je njegovo prisustvo u regiji dovoljno značajno i da djeluje kao sredstvo odvraćanja od nasilja, što će prije svega značiti povećanje broja vojnika.
“Stabilizacijske snage EUFOR-a u Bosni i Hercegovini imaju samo oko 700 pripadnika, skroman kontingent za koji je malo vjerojatno da će obuzdati značajniju nestabilnost. Kosovo bi također trebalo biti primljeno u NATO-ov program Partnerstvo za mir zajedno s Bosnom i Hercegovinom i što je prije moguće u NATO.”
I konačno, ističu, EU bi se trebala probuditi i odgovoriti na prijetnje na svojim vanjskim granicama, jer uljudne riječi ne vode nigdje.
“Snažan odgovor potkrijepljen prijetnjom sankcijama jedina je poruka koja će proći. Prijetnje nasiljem, etničkim nacionalizmom i poricanjem genocida trebale bi biti dočekane jasnom i brzom osudom, a ne uobičajenom neugodnom šutnjom EU.”
Autori zaključuju kako sukob u regiji u ovom trenutku više nije nešto što se ne može zamisliti.
“Ako ne djelujemo, jednostavno je pitanje vremena. Rusija to zna i namjerno testira odlučnost i sposobnosti NATO-a. Ako se NATO i EU ne budu u stanju zauzeti za stabilnost na Balkanu – koji ne da je iza nego ispred njihovih vrata – onda su male šanse da to učine bilo gdje drugdje. A u nedostatku vjerodostojnog euroatlantskog angažmana, neće stradati samo Balkan.”
