Vrlo zanimljiva životna priča: Nakon 34 godine penzije, u 88. godini upisao je Mašinski fakultet na Univerzitetu Crne Gore

Nakon 34 godine penzije, Branislav Radulović u 88. godini upisao je Mašinski fakultet na Univerzitetu Crne Gore. Ideju da započne studije dala mu je unuka koja je doktorirala pravo u Beogradu. Preživljava brucoške dane i ne traži pomoć kolega koji hoće da mu izađu u susret. Svaku ocjenu, kako je kazao Pobjedi, hoće da zasluži.

Mnogo se razlikuje učenje kada je on bio mlad i sad, ali misli da generacije, sa kojima provodi vrijeme na predavanju i ispitima, obećavaju i da žele da uče.

“Znanje će kad-tad da se vrednuje”, poručuje Radulović koji je završio srednju geodetsku školu davnih 50-ih godina prošlog vijeka.

Za studije kriva unuka

“Unuka je otišla kod dekana fakulteta koji se oduševio što ću da se prijavim. Kazao je da ipak moram poštovati papirologiju, zvanično se upisati pa će me osloboditi da djelimično dolazim na predavanja. Ali mi je rekao da moram znati na ispitima”, priča Radulović za Pobjedu.

Kaže da je njegova uža porodica bila protiv njegovog upisa jer su to veliki troškovi.

“Svaki dan idem na predavanja, a daleko sam 15 kilometara od Podgorica, živim u selu Komani. Uz to, što god da se desi u saobraćaju đed je kriv”, kaže Radulović.

Dodaje da je imao ponudu od privatnih fakulteta, ali je tamo kaže školarina 4.000 eura pa nije mogao da plati.

Odlučio se, kaže, za saobraćajni smjer jer mu je ta tematika najbliža i bio je već na tri kolokvijuma koje je uspješno završio.

“Vidim da mogu da se uklopim. Kolege i koleginice pokušavaju da mi pomognu, ali ja slabo vidim i slabo čujem i neću da mi pomažu. Hoću da zaslužim tu ocjenu što dobijem. To mi ne treba ništa. Sve sjutra da završim fakultet ništa ne dobijam već imam penziju i ne mislim da se ponovo zapošljavam”, priča Radulović, a na pitanje zašto je upisao fakultet odgovora:

“Svi su nas otpisali”, kaže Branislav i prisjeća se života u bivšoj Jugoslaviji, naviru mu uspomene.

“Misle da smo mi u onoj bivšoj Jugoslaviji za vrijeme Tita iz straha radili, ali nijesmo. Radili smo sa najboljom željom da naši nasljednici ne trpe ono što smo mi trpjeli jer smo prošli kroz teška vremena. Bili smo i gladni i iscrpljeni maksimalno. Bili smo na radnim akcijama, gladni ali smo pjevali. Nigdje se nije osjećalo da imamo problema. Sve siromasi”, prisjeća se Radulović.

Sjeća se vremena kad nije bilo hljeba u prodavnici da se kupi.

“Svečanost u Podgorici, a mi, momci mladi, stavimo po kilo hleba ispod miške i dok prošetamo od hotela ,,Crna Gora“ do stadiona toga hleba više nema. I sa malo smo bilo zadovoljni. Za razliku od današnjih generacija koje sve imaju a nemaju ništa.

Gledajući moje kolege i koleginice na fakultetu, međutim, ja se nadam da nailazi jedna era sreće u Crnoj Gori. To su ljudi koji nijesu opterećeni. Sa zadovoljstvom i osmijehom rado pomažu jedni drugima. I završiće svi fakultete. Nijesu opterećeni ljubomorom ni zavišću”, naglašava Radulović.

Kaže da su se na fakultetu svi iznenadili i da ga svi pozdravljaju jer misle da je profesor.

“Kad im kažem da sam brucoš, kažu mi – svaka čast. Još kad pomenem godine ostaju bez riječi”, kazuje Radulović.

Za saobraćajni smjer se odlučio, jer je to njima, geometrima, najbliže.

“Saobraćaj je pitanje budućnosti, međutim tamo ima dosta igre riječi. Nije isto kada se kaže vodeni ili vodni saobraćaj. Trebaš tačno pogoditi pojam kako treba”, prepričava Radulović svoja predavanja. Međutim naglašava da se ništa ne može započeti bez njegove struke iz mladosti.

Nekad i sad

A kakva je razlika kada je on bio učenik i sad, priča:

“Ogromna je razlika. Ovi predavači danas se mnogo trude da vam približe nastavu, međutim to je drugi sistem obrazovanja. Sjećam se svog učitalja Srećka Radonjića koji je u školu dolazio sa puškom, poslije se zaposlio u policiju u selu Komane. Sada su tu računari, mobilni telefoni, sve je digitalizovano, ja se u to ne razumijem.

Ja samo bilježim na času i hoću da dokažem kolegama da se može završiti ispit bez ijednog časa van fakulteta, samo da slušaju redovno nastavu i da bilježe”, tvrdi Radulović dodajući da je već ispisao dvije sveske i da pohađa sva predavanja i sve vježbe.

“Pošto nijesam odavno pisao, moram da dešifrujem i svoj rukopis. Uglavnom se snalazim”, kaže Radulović.

A srednju školu je završio davne 1950. godine i bio prva poslijeratna generacije svršenih srednjoškolaca. Upisao je geodetsku školu ne zato što je htio nego je sistem naredio, postojala je potreba za tim kadrom. Sve se radilo planski.

Opširnije o njegovoj priči čitajte OVDJE.

Video snimci sa interneta

Pročitajte više

Log In

Forgot password?

Forgot password?

Enter your account data and we will send you a link to reset your password.

Your password reset link appears to be invalid or expired.

Log in

Privacy Policy

Add to Collection

No Collections

Here you'll find all collections you've created before.