in , ,

Filmska kritika iz Srbije: Da li je Quo Vadis, Aida? jedan od najboljih filmova godine

Nema nikakve sumnje, “Quo vadis, Aida?“, među najboljim filmovima godine

Filmsku kritiku Milana Vlajčića prenosimo u cjelosti:

“Nije riječ o junakinji popularne Verdijeve opere, Aida je srednješkolska nastavnica koja je u julu 1995. zadužena da bude prevoditeljica komandantu mirovnog holandskog bataljona u “zaštićenoj zoni“ Srebrenice.

Kako je na kraju ova zona zaštićena, ubrzo se doznalo poslije groznog masakra nad muškim dijelom pribjeglog stanovništva (bilans: više od osam hiljada streljanih i trajno pokopanih bosanskih muslimana).

Film “Quo vadis, Aida?” (103 min) rediteljice i autorice scenarija Jasmile Žbanić, rađen u koprodukciji osam zemalja, nije gola, faktografska rekonstrukcija strašnih zbivanja, već upečatljiva i šokantna priča o Aidi Selmanagić (fascinantna uloga Jasne Đuričić), koja se našla pred tragičinim izborom, kao i junakinja “Sofijinog izbora“ (Meryl Streep u režiji Alana J. Pakule).

A nerješiva dilema će je pratiti dok je živa, kao i nas koji smo sa strane bili svjedoci, u životu kao i na filmu.

U novom filmu rediteljice Žbanić je svoj scenaristički predložak oslonila na Aidu, njeno viđenje nadolazeće nesreće, napor da se nekako izbori za svoje bližnje kad sve krene nizbrdo.

Kao što veliki lik iz helenističke tragedije Antigona ne može sebi da dozvoli da se opredijeli oko posmrtne sudbine svoje braće, Aida, u još nepravednijoj i opakijoj dilemi, da spasi jednog od svojih nevinih sinova, gubi sve. I ostaje kao vječna opomena, za gledaoce i njene (u filmu) savremenike.

Radnja filma se naporedo odvija na opštem planu, upad jedinica “branitelja srpstva” generala Ratka Mladića u zagarantovanu slobodnu zonu (odlukom UN-a), i u Aidinom viđenju šta se zbiva i šta se iza brda valja.

Več na početku filma, tenkovi ulaze u miran gradić, komandant mirovnih snaga, holandskog garnizona, pukovnik Karremans (poznati holandski glumac Johan Heldenbergh) ubeđuje gradonačelnika Srebrenice da nema razloga za uznemirenje, srpskom generalu je upućen ultimatum za povlačenje, a ako se to ne sprovede, desetine bombardera su spremne da razriješe iskrslu nelagodu.

Uskoro se ispostavi da od svega toga nema ništa: međunarodna birokratija ostavlja na cjedilu čak i ugrožene holandske “mirovnjake”.

Iako je, mnogo kasnije, komanda holandskog bataljona osuđena i u sopstvenoj zemlji, film na određeni način rehabilituje neposrednu upletenost Holanđana u nadolazeći masakr.

Uprkos naporima Karremansa da upozori na narušavanje dogovora o “slobodnoj zoni”, u međunarodnom komandnom štabu su na snazi godišnji odmori, ostavljeno je: spasavaj se ko može!

Ulazak Mladićevih jedinica prikazan je kao čin oslobođenja, srpski general (fantastična uloga Borisa Isakovića) pompezno dijeli osmjehe kao nadmoćni pobjednik, na prvom sastanku sa Karremansom i predstavnicima lokalnog življa poručuje “Garantujem bezbijednost za sve nevine ljude”.

Okupljenom narodu dijeli hleb, velika grabež za hranom (slično smo viđali usred Beograda, na Trgu republike, sredinom devedesetih).

Potom djeci daje “toblerone“ čokolade. Užasava njegov reptilski osmjeh (vidimo ga i danas među onima koji su ga kasnije godinama krili, a sada su ponovo na čelu zemlje koja je kročila u Zlatno doba).

Preplašeni narod je nagrnuo u holandski kamp, ali je uskoro postavljena ograda, izbezumljeni ljudi gledaju kroz ogradu koja tobož nekom nudi spas, a druge otpisuje.

Aida najprije provjerava gdje su njena dva sina i muž, izbliza prati sve uzaludnije pregovore Mladićeve ekipe sa holandskim štabom, gase se nade da pomoć sa strane stiže, a ljudi iz Mladićevog najbližeg okruženja ne kriju kakva strašna sudbina čeka hiljade ljudi sabijenih bez hrane i vode.

I tu se iskazuje rediteljicina suptilnost u praćenju promjene u Aidinom stavu. Vidjeći da je sve izgubljeno (iako na njenu pojavu uzrujani logoraši reaguju sa velikim očekivanjima), Aida uspjeva da muža i sinove nekako provuče do komandnih prostorija.

Holanđani, i sami u velikoj pometnji, vide da nemaju drugog izbora, u međuvremenu prihvataju da Mladićeve snage autobusima prebace mještane na željenu slobodu (!), ali uz pratnju mirovnih vojnika.

Što se ubrzo pokaže kao najavljena obmana. Karremans u jednom trenutku, na preklinjane Aidino, kaže da može da provuče jednog sina kao dio svoje jedinice, više od toga bilo bi opasno. I pošto je izbor nemoguć, otac i sinovi odlaze sa ostalima u konvoju ka mračnoj izvjesnosti.

Ostaju žene i djeca u opusteloj zoni, očajni jer im je dato na znanje da je rastanak sa najmilijima bio posljednji, makar na ovom svijetu (slaba utjeha za one koji ne vjeruju u carstvo nebesko, po Kur’anu ili Bibliji).

Užas, kao najtrajnije gledaočevo osjećanje, prisutan je jer svi znamo šta se dogodilo, a u filmu nema nijedne scene u kojoj se odstreljuje ili ranjava ljudska jedinka, nema ni kapi prosute krvi.

Početak egzekucije je posredno prikazan: u veliku halu sa kabinom za projekciju filmova satjeran je narod, iz kabine se pojavljuju puščane cijevi, čujemo pucnjeve ali kamera odlazi na drugu stranu. Znamo razmjere krvoprolića, izbjegnuta je pornografija ubijanja.

Vremenski skok: Aida ide gradom, dolazi do nekadašnjeg stana, zvoni, otvara joj mlada žena, poziva je unutra na kafu, i onda joj da jednu torbu sa stvarima koje su preostale. Aida, koja kroz sve udare i nevolje mijenja izraz lica, kao da prolaze decenije, odlazi bez riječi.

E da: završna scena filma je školska priredba, djeca pjevaju neke vesele pjesmice, u gledalištu roditelji, ove ili one vjere, više ne znamo (a kako bismo i znali!), samo u krupnom planu vidimo Aidino lice, poraženo silinom svih onih iskustava koje će nositi do smrti.

Film sa ovako postavljenom dramaturgijom izbjegava da proširi kontekst, nijednom reči se ne pominje Sarajevo (ono je pod opsadom u vrijeme “oslobađanja“ Srebrenice, već blizu tri godine), nijednom riječi ni Beograd (premda se znalo da Mladićeva armija sve vrijeme dobija logistiku i snabdijevanje iz Beograda).

Masovne scene djeluju gotovo dokumentarno, dok svi likovi skladno dopunjuju svoju ulogu (žrtve ili izvršioca, svejedno).

U naslovnoj ulozi Jasna Đuričić ostvaruje vrhunski domet. Njena transformacija lika, iz scene u cenu, sa neprekidnim kretanjem, jer od nje zavisi mnogo šta na nivou radnje i sporazumijevanja sa strancima, rijetko se susreće i u najširim okvirima.

Ovo je uloga za Oscara, jer je u rangu najviših dometa Meryl Streep ili Frances McDormand, ali to je i tehnički nemoguće (nagrada postoji samo za glumicu sa aglosaksonskog govornog područja). Ona je već osvojila priznanje najbolje uloge na nekoliko festivala.

Slutim, gospođa Đuričić bi bila presretna da nije morala da igra u filmu “čiji užasi su se dogodili u stvarnosti kao noćna mora“.

I mi (nadam se da govorim samo u ime normalnog svijeta, a ne onih koji i dandanas leleču “a šta su oni radili nama“, kojim nama, sine!) voljeli bismo da se u našoj sredini (moja nekadašnja otadžbina) nisu dogodila najveća krvoprolića poslije Drugog svjetskog rata u Evropi.

I uopšte me ne tješi što se nešto slično događalo u Kambodži (pobjedonosni nalet crvenih Kmera) ili Ruandi (Tutsi na Hute, i obratno).

Velika priznanja zaslužuju i Boris Isaković i Emir Hadžihafizbegović. Odigrali su glavne negativce nadmoćno, bez pretjerivanja u obavezama koje nameće scenario, to im je posao. Laurence Olivier smo najbolje zapamtili kao Shakespeareovog Richarda Trećeg, a Anthonyja Hopkinsa kao ljudoždera Lectera u filmu “Kad jaganjci utihnu“. Ostalo im je išlo u rok službe.

Nema nikakve sumnje, “Quo vadis, Aida?“, među najboljim filmovima godine.

Dragan Stojović Piksi otvorio dušu i sve otvoreno priznao: “Bio sam ljubimac Ivice Osima, puno sam ga volio i još ga volim!”

BIH IZNAD SVEGA Edin Džeko objavio poruku koju je Petev ostavio svakom igraču u sobi