in ,

Mesić: “Tuđman mi je rekao kako mu je Milošević predložio: “Franja, ti uzmi Cazin, Kladušu i Bihać, to meni ne treba, to je tzv. Turska hrvatska”

Stipe Mesić otkrio malo poznate detalje javnosti

Bivši predsjednik Hrvatske Stipe Mesić decenijama je jedna od ključnih figura hrvatske političke scene. U povodu tri decenije hrvatske nezavisnosti za Večernji.hr otkriva dosad malo poznate detalje o stvaranju hrvatske države, njezinu međunarodnom priznanju, a govori i kako vidi današnju Hrvatsku.

Ove godine Hrvatska slavi tri decenije nezavisnosti. Jeste li zadovoljni postignutim?

– U globalu, nisam zadovoljan. Prije svega, Hrvatska je ušla u EU i to mi je drago i na tome sam i sâm dosta radio. Međutim, taj suverenitet ne osjeća se dovoljno. Iznenađen sam što smo kao suverena država pali pod pritiskom druge države, odnosno nekih njezinih institucija i izručili svoje šefove obavještajne službe. Bez obzira na to što su oni učinili, Hrvatska je bila dužna pozvati se na zastaru, a potom kazati da smo suverena država i da imamo svoje pravosuđe.

Je li privatizacija najveća rak-rana?

– Može se reći. Gledam poljoprivredu. U njoj se išlo na uništenje kombinata, a oni su imali proizvodnju osnovnih sirovina, ali i preradu. Svaki je kombinat imao i mesnu proizvodnju i uzgoj mliječnih krava. Sve je to uništeno. Ostali su kombinati velikih površina koji proizvode osnovne sirovine, ali nema radnih mjesta. Kad prolazite Slavonijom, svaka je peta kuća naseljena, sve je iseljeno.

Što je dobro učinjeno u ovih 30 godina?

– Zadovoljan sam što smo dobili državu s obzirom na to da se nije moglo doći do novog političkog dogovora u Jugoslaviji, u čemu sam maksimalno sudjelovao. Kako se model federacije, koji je bio polukonfederativan, nije mogao održati bez Tita, koji je bio integrativni faktor, moralo se doći do novog političkog dogovora sa svim predsjednicima republika i autonomnih pokrajina. Moj je prijedlog bio da na tri godine ili pet godina potpišemo konfederalni ugovor, a da prije toga svaki od konstitutivnih elemenata federacije proglasi svoju samostalnost. Nakon toga vidjeli bismo ide li to i produžili sporazum, a ako ne ide, plan je bio da se raziđemo bez rata, razaranja i mrtvih.

Je li to bilo moguće s obzirom na Miloševićev plan Velike Srbije?

– Bilo je moguće, ali se trebalo odlučiti hoće li se ići u rat ili neće. Milošević se odlučio za rat. Varao je svijet da se bori za Jugoslaviju, a najbrutalnije ju je razarao. Srbe je varao da će svi živjeti u jednoj državi, a Tuđmana je dobio na trik. Ja sam dočekao Tuđmana zajedno s vrhom hrvatske vlasti kada se vratio sa sastanka u Karađorđevu na kojemu je bio s Miloševićem. Bio je sav ozaren i sretan. Tražio je da mu se očisti stol, stavio je mape i potom pričao da mu je Milošević ponudio banovinske granice iz 1939. godine. Prepričao je kako mu je Milošević kazao: „Franja, ti uzmi Cazin, Kladušu i Bihać, to meni ne treba, to je tzv. Turska hrvatska.“ Ja sam na to pitao Tuđmana: „Čuj, Franc, a daj ti meni kaži što kaže Alija Izetbegović.“ Na što je Tuđman kazao kako Alija nema što tražiti kada se srpske i hrvatske škare slože. Objasnio sam mu da je to diranje u BiH, u teritorij priznate države, na što mi je rekao da ne znam historijske silnice. Kazao sam mu da možda ne znam historijske silnice, ali da imam logiku i da diranje tuđeg teritorija znači rat u kojem ćemo imati neizmjerne žrtve. Tuđman je na to odmahnuo rukom. I otišao na drugi razgovor s Miloševićem u Titovo lovište Tikveš, ali mene više nije zvao.

Što biste generalno rekli za Tuđmana, bi li bilo države bez njega?

– Ne smijemo biti baš toliko naivni. Za vrijeme Hrvatskog proljeća, za kojeg sam ja dobio dvije godine zatvora, nitko nas u svijetu nije podržavao, nismo mogli ni uz najbolju volju ostvariti nikakvo osamostaljenje. Ako je Tuđman zaslužan za samostalnost Hrvatske u trenutku kada se raspada SSSR, kada nema novog političkog dogovora za Jugoslaviju i kada je jedini izlaz da se rastanu republike i pokrajine jer konstitutivni elementi imaju pravo na samostalnost, onda je Tuđman zaslužan i za samostalnost BiH, Slovenije, Crne Gore, Makedonije… Jedina republika koja nije željela osamostaljenje je Srbija, a danas je samostalna.

Znači, ostajete pri svome da bi se isto dogodilo da je u tom trenutku bilo tko bio na čelu države?

– Tko god bi bio na mjestu predsjednika Hrvatske ili bilo koje druge države, imao bi mogućnost i pravo na osamostaljenje svoje republike.

Ali nije bilo baš tako jednostavno osigurati međunarodno priznanje. Vi to znate iz prve ruke?

– Nakon svih tih razgovora koje sam vodio u Beogradu bilo mi je jasno da se Jugoslavija ne može održati. Zato se onda trebalo boriti za osamostaljenje. To je bio jedini izlaz. Meni je moj prijatelj Božo Dimnik, inače poslovni čovjek iz Ljubljane, u jednom razgovoru 1991. spomenuo da je u dobrim odnosima s ministrom vanjskih poslova Njemačke Hansom Dietrichom Genscherom i da mu je on rekao da u Njemačkoj još nije sazrelo pitanje, ni kod njega ni kod kancelara Helmuta Kohla, o priznanju Hrvatske. Na to sam ja kazao kako za očuvanje Jugoslavije više nema ni jednog integrativnog faktora, kako se sve raspalo i da je sada jedini izlaz da se prizna samostalnost Hrvatske. Pitao sam prijatelja Dimnika bi li mi mogao organizirati odlazak u Bonn i sastanak s Genscherom. I tako sam ja inkognito otišao u Njemačku, za što je znao samo Janez Drnovšek, koji nam je organizirao prolazak preko Slovenije.

S obzirom na to da ste u Njemačku išli kao predsjednik Predsjedništva SFRJ, što bi bilo da se otkrilo kamo idete? Da su me ulovili, to bi bila veleizdaja. Jeste li bili svjesni toga?

– Ne. Mene je samo zanimalo da dođe do razgovora s Genscherom.

Je li došlo vrijeme za novu promjenu Ustava i izbor predsjednika u Saboru?

– Mislim da je još vrijeme za ovaj model, da predsjednik ima mandat od građana, da bude korektivni faktor, točka gdje će se rješavati stvari u slučaju krize. Ja sam imao krizu kada je dio HSLS-a izašao iz vlade. Predsjednik mora ulaziti u politički prostor kada mora riješiti krizu, da se ona ne bi rješavala na ulici.

Je li penzionisani generala vaš ključni potez dok ste bili predsjednik?

– Nigdje na svijetu nećete naći grupu generala koja se obraća svome predsjedniku, vrhovnom zapovjedniku, preko medija i pisma koje su potpisali. Kada sam ih odlučio umiroviti, premijer Račan prigovorio mi je da to nije dobro, da smo trebali prvo s njima razgovarati. Rekao sam mu: „Slušaj, moraš znati da je vojska subordinirani organizam. Oni vrlo dobro znaju kako doći do predsjednika, samo se moraju prijaviti. Ali nikako slati političke pamflete.“ U drugim zemljama ne bi časno izašli iz vojske, nego bi otišli u zatvor. Ja sam im dao šansu. Rekli su da oni moraju odlučivati što će se raditi u Hrvatskoj. Ja sam im rekao da se slažem, ali da prvo moraju na izbore, da je to nemoguće dok nose uniformu. Neki su to probali, neki nisu. Ubrzo nakon odluke o umirovljenju došao mi je Damir Krstičević. Doveo mi ga je Tomislav Karamarko. Tražio je da nekako nađemo izlaz, da ipak ostane u vojnom sustavu. Argumenti su bili da je on najmlađi i da su drugi generali za njega bili autoriteti.

Niste htjeli popustiti?

– Rekao sam mu da to ne mogu učiniti jer nemam nijednog argumenta na temelju kojega bih ga amnestirao.

Je li mu bilo žao što je potpisao pismo?

– Ne, rekao je da je potpisao jer je vjerovao drugim generalima, da svoju karijeru vidi i dalje u vojsci i da bi mu bilo žao izići iz vojske. Rekao sam mu da on, s obzirom na godine, može ostvariti još dvije karijere. Nisam tu mogao imati milosti.

Je li zabrana pozdrava „Za dom spremni“ dovoljna da Hrvatskoj bude bolje?

– To treba izbaciti i s tim smo riješili. Drugo, sve pozitivno u ovoj zemlji treba orijentirati prema suradnji, prema razvoju, otvaranju radnih mjesta, zaštiti građana, funkcioniranju pravne države i treba prestati s ratom. Cijele strukture još uvijek žive od rata i promoviranja mržnje. U svakom je ratu najteže to što ostaje mržnja. U posljednjih 130 godina Nijemci i Franuzi ratovali su tri puta i poslije svih tih ratova ostalo je more žrtava i razorena gospodarstva. Ali pametni Francuzi i Nijemci rekli su: Sad je dosta, idemo surađivati i graditi novu Europu. To vrijedi i za Hrvatsku. Prestanite više ratovati! Mržnja prije ili kasnije prestaje, ali ako se mržnje možemo riješiti prije, bilo bi dobro da je se riješimo.

Pogledajte kako sada izgleda avlija nane Fate Orlović nakon uklanjanja crkve

Milorad Dodik žustro odgovorio nakon prozivki Branislava Borenovića i Mirka Šarovića: “Još kad bi bili spremni…”