Snažne poruke iz Amerike, dopisnik iz UN-a: BiH pod hitno treba pomoći da što prije uđe u NATO

O aktuelnim dešavanjima u svijetu, ali i na Balkanu, sa posebnim aspektima na Bosnu i Hercegovinu kao i svom dugogodišnjem boravku u SAD-u, govorio je Erol Avdović, dopisnik iz Ujedinjenih naroda za medije iz BiH, iz Hrvatske, Njemačke i Turske, kao i londonsku WTN ( Worldwide Television News), agenciju “Sense” iz Bruxellesa, te saradnik američkih medija.

– Kada pomislim da je već prošlo punih 28 godina i to u kontinuitetu, od kako sam stupio na dužnost medijskog dopisnika iz Ujedinjenih nacija i Sjedinjenih Američkih Država malo me uhvati strah.

Jer, tu je neminovno dolazeća “inventura” i preispitivanje mog profesionalnog rada u Americi u protekle tri decenije, ako ništa – pred samim sobom.

Ta moja američka medijska karijera je počela gotovo naivno, rekao bih. Na samom startu devedesetih imao sam različite ambicije.

Interesovao me je i akademski angažman, ali nikako iz ruke nisam ispuštao novinarsko pero koga sam se prihvatio još za studentskih dana; kada to zbrojim u novinarstvu sam tako proveo više od 40 godina – priča Avdović, te nastavlja:

– Kada je krenuo rat protiv Bosne i Hercegovine prihvatio sam se onoga što sam najbolje znao. I pošto sam tada bio van Sarajeva, i u više navrata boravio u SAD, znači imao američku novinarsku vizu, znajući sve to – na samom početku 1993, tadašnji direktor Radio TV Bosne i Hercegovine Mufid Memija predložio je da odem u New York i odatle počnem izvještavati za ovu i druge medijske kuće iz Amerike.

Došao sam o svom trošku u Ameriku, poveo obitelj, suprugu i dvoje male djece, i nekako očekivao, da će to biti privremeno. Ali, sudbina je htjela drugačije. A tako je htjela i žurnalistička profesija koja me je tada potpuno šćepala.

Rat je nažalost potrajao i ja sam ostao na tom medijskom “bojnom polju” još dugo, nije bilo govora o “dezertiranju”. Razna događanja učinila su da u Americi ostanem evo skoro 30 godina – umjesto planiranih šest mjeseci.

Moram priznati, da sam tome i sam doprinio, jer me je Amerika oduvijek privlačila i fascinirala. Tu sam uostalom upoznao neke od najvećih medijskih profesionalaca od kojih se imalo šta naučiti, vrhunske svjetske diplomate i, generalno rečeno najbolje ljude koje čovjek sreće u svom životu.

New York je naprosto mjesto u kojem, ako želite učiti, uvijek srećete bolje od sebe. Mogu reći da me je pratila i sreća u tom dugom traganju za istinom. Svjestan sam da se to ubrzalo i dogodilo zbog Bosne i nepravde koja je učinjena Bosni i Hercegovini i njenim ljudima.

To je motiv koji još nije potrošen u mom novinarskom poslu, iako se on odavno ne odnosi samo na stradanje Balkanaca. Odavno govorim i pišem i o patnjama drugih ljudi širom svijeta. Sve i da sam iz toga htio pobjeći, u neku drugu – mirnu američku profesionalnu luku – nisam to sebi mogao etički priuštiti.

Sretan sam da se nešto o mom radu zna. Novinara uvijek motivišu javna priznanja. Moja su vezana za Ameriku.

​​​​​​​Kako u ovom trenutku upravo iz te američke perspektive gledate na ovaj region, odnosno kako sada izgledaju BiH i Balkan?

– Međunarodna zajednica je skoro uvijek okupirana starijim i dužim, da tako kažem krvavijim i sigurnosno opasnijim problemima, a manje se fokusira na one koji se mogu svrstati u kategoriju mirnog status-quo, a koji se polako adaktira.

Dakle, stanje bez pucanja, lomljave i izbjeglica, jednom riječju bez prevelikih sigurnosnih turbulencija postaje na neki način “prihvatljivo”. I može to potrajati dugo vremena. Kao, na žalost, u Bosni i Hercegovini, gdje je već 26 godina na snazi dejtonski mir, ali se politička situacija iz dana u dan usložnjava.

Prvo, to je i zato što su američka i evropska politika prema Bosni dugo bile na “auto-pilotu”, jer je to odgovaralo birokratama i diplomatama kojima se nije žurilo. Oni su čak, posebno u Washingtonu Bosnu dugo nazivali “uspješnom pričom”.

I drugo, zbog tog “diplomatskog savršenstva” Daytona, koji je doista donio mir 1995. i stavio tačku na najgori ratni sukob u Evropi od Drugog svjetskog rata, a postao i ponos američke diplomatije, Bosna i Hercegovina je dovedena u jedno zamrznuto stanje u kojem dominira korupcija, česti politički prazitizam i opća apatija zbog kojeg mladi ljudi iz ove lijepe zemlje odlaze umjesto da se posebno prognanici u nju vraćaju.

Možda doista, neke procese možete čak i zamrznuti, prizivajući sasvim uopćeno reforme i odlažući racionalna rješenja – vrijeme ne možete zaustaviti kao ni svijet koji se ubrzano mijenja.

Prošlo je 30 godina od pada Berlinskog zida, svijet više nije ni bipolarni – ideološki podijeljen između Amerike i Rusije kao do 1989. A nije ni unipolaran, kao što se to dogodilo odmah poslije raspada SSSR.a, kada su Sjedinjene Američke Države ostale same na vrhu.

Danas je svijet, očito multipolaran i, u njemu, pored Kine dominiraju i neke druge regionalne sile – poput Indije, Brazila, Turske.

Rekao bih da je to donekle nepovoljna situacija za Bosnu i Hercegovinu, pa i Balkan, jer velike sile računaju u velikim brojevima, zanemarujući nijanse. Pored svega Bosna je i žrtva lokalnog paternalizma susjednih zemalja, te njenog potiskivanja iza konačnog rješenja pitanja Kosova i Srbije.

Pred BiH su izlazile i Crna Gora i Sjeverna Makedonija. Nisam jedini koji to zagovara, ali mislim da Bosni i Hercegovini pod hitno treba pomoći, pa čak i progledati kroz prste kad su u pitanju proceduralni zahtjevi, kao prije Crnoj Gori i S. Makedoniji – da uđe u NATO.

Bosanski prijatelji i članice ove najmoćnije alijanse bi trebale pomoći u tome i to istaknuti kao prioritet. To važi za Amerikance prije svega”.

Pročitajte više

Log In

Forgot password?

Forgot password?

Enter your account data and we will send you a link to reset your password.

Your password reset link appears to be invalid or expired.

Log in

Privacy Policy

Add to Collection

No Collections

Here you'll find all collections you've created before.