Potresna ispovijest Željka Komšića: “To je bilo zarobljavanje. Zato sam uvijek imao kod sebe pištolj i dvije bombe…”

U novom izdanju Hayatove emisije „Svakodnevnica“, gost je bio veliki patriota, čovjek koji je bio spreman za Bosnu dati sve, a Bosnu ni za šta… Čovjek o čijem se privatnom životu veoma malo zna. Ovog puta je otvorio dušu i ispričao mnogo stvari o kojima se do sada nije znalo.

Željko Komšić, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, „Zlatni ljiljan“ u emisiji se dotakao djetinjstva, kazavši kako se tada ni iz bliza nije moglo naslutiti da će biti ono što je danas, predsjednik.

U djetinjstvu nismo imali baš obilja, al’ se pristojno živjelo. Bilo je mirno, sigurno, izvjesno i tada je vrijedilo ono što su nam roditelji govorili: „Uči, uči, bit će sve okej“. Tako je bilo do polovine 80-ih kada su stvari u Jugoslaviji počele da se raspadaju. Išle su ka zlu koje je i nas pogodilo. Kada je Milošević smijenio kuma Stambolića, kada je bio skup na Gazimestanu, ljeto je bilo, sjećam se, trebao sam ići na more. Tada me otac me nazvao i rekao: „Gotovo je sve, ide rat sine. Mi nemamo ništa, trebali bi nabaviti oružje“.

ODRASTANJE I ŠKOLOVANJE

Kazao je kako je uvijek bio majkin sin, dok se otac zaštitnički ponašao prema sestri.

“Imao sam 20 i nešto godina kad su mi ubili majku i do tad se ona prema meni ponašala kao prema malom djetetu. Porodica je bila vrlo važna. Dosta sam konzervativno vaspitan. Mojoj generaciji i meni su stvari bile jasnije i išle su pravoilinijski. Nama su uzor bili sportisti. Kako odrastate, dolaze vam muzičari, grupe… Nas su interesovali sport i muzika. Poslije dolaze mladalačke ljubavi i sve ono što dolazi. Nije tačno da je tadašnje vrijeme bilo bolje. Bilo je nama bolje. Ova djeca danas imaju drugi život, svijet, vizije. Poželio bih im jedino osjećaj stabilnosti i sigurnosti – naveo je.

Dotakavši se školovanja, Komšić je kazao kako je bio odličan učenik i vrlo dobar student.

  • Bio sam odličan učenik, vrlo dobar student. Učenje se podrazumijevalo. Ali znate kad dođe pubertet kod muške djece, to ode negdje… Nije mi učenje smetalo da živim život punim plućima. I to mi je drago. Imao sam sreću da mi predaju vrhunski ljudi i profesori. I ono što su nas tada naučili je i danas veoma korisni i vrijedno. Taj nivo znanja je bio vrhunski, toga se ne bi postidio nijedan univerzitet. Danas ne poznajem situaciju, kćerka je još u srednjoj školi, na njenom primjeru ću da vidim – poručio je.

AGRESIJA NA BOSNU I HERCEGOVINU

Priča nam kako ne može zaboraviti prve dane agresije, referendum, barikade, strepnje, prve pucnjave, granatiranje…

“To skupljanje ljudi koji se i ne znaju, iz komšiluka, odlučnih da se suprotstave onima koji žele da nas ubijaju, tlače.. Muški dio generacije je bio u JNA. Znamo šta je top, tenk, avion, ali onda ste u prilici da vam se to dešava. Ono što smo mi imali na početku, sada kad gledam, je smiješno. Imate pištolj, četiri – pet metaka, nemate municije, lovačke puške. Ta luda odlučnost da se branimo je mene fascinirala. Sjećam se tog elana i ljute želje da se borimo. Ništa nije bilo teško. Prvi dani su bili šok za sve nas. Bilo je dosta hrabrosti, entuzijazma, volje da se odbranimo, ali nismo imali čim.. Nismo imali elementarne stvari. To je trajalo sve do prve polovine 1993. godine. Ljudi su išli bez puške u borbu, dobrovoljno. Ginulo se – prisjeća se.

Govori nam kako je jedinica u kojoj je bio jedinica sa Trga heroja iz Hrasnog specifična po mnogo čemu.

“Kod nas nije bilo mobilisanih ljudi. Sve su bili dobrovoljci. Bila je etnički mještovita jedinica. Nama to nije bilo bitno. Od početka do kraja je ostala takva jedinica. Sastavljena od dobrovoljaca i maloljetnih boraca. Kod mene u vodu su trojica maloljetnika bila, lomili smo se da ih čuvamo, da im nešto ne bude. Oni su najviše srljali, bili su najhrabriji. Nažalost, jedan od njih je poginuo na samom kraju rata, drugi je teški invalid, a treći je ostao živ i zdrav. Nikad nisam mislio da se neću vratit iz borbe, nisam pomislio da ću poginut – kazao je.

“To je bilo zarobljavanje. Zato sam uvijek imao kod sebe pištolj i dvije bombe… samo da mi se to ne desi. Vjerovao sam da mi se neće desiti. Nekad je bilo situacija kada sam imao više sreće, nego pameti, da me sami Bog spasio… Bilo je situacija kada sjedneš i ne možeš zapalit cigaretu. Mnogo puta sam mogao poginuti. Ne bih dopustio sebi da budem zarobljen. Kada su ljudi odustajali, ja sam imao veću želju da idem naprijed. Ono što nisam dao, nisam dao na zarobljenike. Kad se čovjek preda, čuvali smo ga kao najrođenijeg. Civile koje smo zatekli smo puštali da idu. Davali smo im još hrane, a ko je htio mogao je ići. Radili smo to zaista ljudski i u tom ratu. Zarobljenicima i civilima nije smjela dlaka s glave faliti. Bježim pričati o ratu, postanete dosadni, ali ne možemo šutjeti. Pravda je na našoj strani. Nismo nikog dirali, napadali.. Niko nije išao tuđe da otme, zapali, da u drugu državu nosi. Branili smo se, ljuto… Nevjerovatno je kako smo se uspjeli odbraniti. Malo se značaja pridaje tome kako su goloruki dječaci, bez uniformi, izrasli u jednu ozbiljnu vojsku koja je spremna da izvede bilo kakvu operaciju – rekao je Komšić

DANAŠNJE GENERACIJE I NJIHOV ODNOS PREMA DOMOVINI

Smatra kako su mlađe generacije žešći patrioti, nego su to oni onomad bili.

“To je moj utisak. Koliko ja vidim.. To je Bosna i Hercegovina. Kako se kriza pojavljuje, tako oni postanu borbeniji. Nemojte da ih potcjenjujemo. Možda su i nas potcjenjivali, pa su se grdno prevarili. Kćerka mi ulazi u tu generaciju. Takvi se ne predaju, vjerujte. Bili bi ljući borci za Bosnu i Hercegovinu, nego mi – tvrdi Komšić.

Navodi da često ne govori ono što misli i ono što bi želio da kaže, s obzirom da na poziciji na kojoj se nalazi sebi ne može priuštiti takvo ponašanje.

“Često mi dođe da opsujem, da budem prost, kafanski da mu odgovorim. Zna mi se nekad otet… Ne mogu se voditi time u ovom poslu. Kada bih tako razmišljao u ovom poslu, ja bih hodao s mitraljezom po ovoj zemlji i samo pucao. U ovom poslu emocija je saveznik do trenutka dok te potpuno ne obuzme, a kad te obuzme, onda je loš saveznik. Ako ovlada tobom, nema od tog ništa. Imam prijatelja političara, iz stranke.. Van tog kruga, nemam. Ima ljudi koji su mi dragi, koje cijenim, ali da smo prijatelji… Prijateljstvo je velika stvar. Teško je nekoga i nazvati prijateljem – smatra.

PREDSTAVLJANJE BOSNE I HERCEGOVINE

Što se tiče predstavljanja Bosne i Hercegovine u svijetu, govori kako je upoznao dosta ljudi, učestvovao u mnogim razgovorima i pregovorima, te da je uvijek nastojao biti otvoren i iskren.

“Ne dam da me bilo čije zaleđe fascinira. Ono da ja ne smijem nekom nešto reći. Smijem reći svakom sve. Nema te osobe koja me može uplašiti. Ja govorim ono što stvarno mislim, ali ne na način kako razgovaram. Kad me neko „farba“ od tih sugovornika, onda reagujem. Znam upotrijebiti i riječ „lažete“. Par puta sam rekao: „Jesam Bosanac, ali nisam bukva. Vidim šta se radi, šta se dešava“. Nisam nepristojan. Neću to da budem – poručio je

PORODICA

Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine je emotivno govorio i o svojoj porodici, te kazao kako najviše vremena voli da provodi kući.

“Najljepše se osjećam u kućnom okruženju. Kod nas je uvijek živo u kući. Tu je i kćerka, kako raste s nama sve manje vremena provodi, ali shvatam.. Brzo je prošlo. Ko jučer se rodila, sad je gledam, nije više mala djevojčica, sad je to žena. I razmišljam, za par godina će mi otići iz kuće. Najviše volim kad dođem kući, bilo s puta, s posla… Ima dana kada me je teško istjerati iz kuće. Volim da čitam. Volio bih da imam više vremena za to. Kada kćerka nešto „loše“ napravi, mati kaže: „Ista si otac“, a kad dobro napravi, onda kaže: „Ista si majka“. Ima jedan dio mene koji sam sebe grize. Premalo vremena provodim s djetetom. Ona je prebrzo odrasla. Međutim, to žena kompenzira, ona mi je tu i pomogla i odmogla. Ona zna tri dana prije da će se ona razbolit, a ja ne znam. Nekad me zbog toga savjest grize. Otići će brzo. Prošlo već 17 godina. Svjestan sam da će jednom otići i neće mi je biti tu. To je tuga, a sreća. Snaga i slabost – emotivno priča Komšić.

AKTUELNA SITUACIJA U BIH

Komentarišući aktuelni situaciju u zemlji, Komšić ističe da nije idealna.

“Ne očekujte pomoć ni od koga. Ljudi će vas poštovati samo ako poštujete sami sebe. Uzdajte se u se i u svoje kljuse. Poštujmo Bosnu i Hercegovinu ako nam je do nje stalo. Ne oslanjajte se ni na ambasdore, niti ovamo, niti tamo. Tražite snagu unutra. Ako je uspijete naći, svi će vas poštovati. Dok ste krpa, ljudska ili politička… u svačijim očima ćete biti krpa kojom mogu obrisati pod kako hoće. Ako nam je zasita stalo do ove zemlje, pokažimo to i nađimo snagu u sebi i ne očekujte ništa ni od koga. Pomozi sam sebi i Bog će ti pomoći. Ova zemlja će opstati i ostati sve dok ima dovoljno ljudi u BiH kojima je stalo do nje. Ako mi dignemo ruke od nje, neće je biti. Raskupusat će nas ko glavicu kupusa. A ovi koji su nam međunarodni prijatelji će samo reći: „Bože moj, šta vam mi možemo“. U se i u svoje kljuse. Cijenite svoju zemlju kakva god da je. Budite spremni pokazati zube svakom ako to treba, bez obzira koliko je jak – poručio je Komšić.

Za kraj je kazao kako u kući vlada sportski rivalitet, s obzirom da on navija za Želju, a supruga za Sarajevo.

“Kad sam bio manji, otac mi je govorio da sam po Želji dobio ime. To nije tačno naravno, ali je tada palilo. Sad ga gledam i poslije svega što je prošao, poslije svih bolesti, jači je od mene i fizički.. Stari moj. Puno toga stane u tu riječ – emotivno je za kraj kazao Komšić.

(Hayat.ba)

Pročitajte više

Log In

Forgot password?

Forgot password?

Enter your account data and we will send you a link to reset your password.

Your password reset link appears to be invalid or expired.

Log in

Privacy Policy

Add to Collection

No Collections

Here you'll find all collections you've created before.