Biskup Franjo Komarica iznio jako zabrinjavajuće tvrdnje: “Brisel u BiH ne želi pravnu državu, nego kontrolisani haos”

U razgovoru za Srpskainfo biskup Komarica otkriva kako se u ratu 50 puta sastao sa episkopom Jefremom i zašto kiseonik za spas beba 1992. nije stigao u banjalučko porodilište, šta je govorio Miloradu Dodiku i zbog čega odlazi u penziju.

Imao je samo 39 godina, kada je 1985. postao najmlađi biskup u Jugoslaviji. I danas, kad je jednom nogom u penziji, Franjo Komarica je jedan od najharizmatičnijih katoličkih velikodostojnika u ovom dijelu Evrope. I u ratu i u miru, ostao je vjeran svom pozivu i rodnoj Banjaluci, pomažući sugrađanima svih vjera i nacija. A dešavalo se svašta.

Danas katolički Božić u RS dočekuje svega pet odsto, od predratnog broja Hrvata vjernika. Ali, biskup Komarica, kao i svih prethodnih godina svoju je božićnu poruku je završio čestitkom braći i sestrama pravoslavcima, uz tradicionalni pozdrav „Mir Božji, Hristos se rodi!“

Između posjeda Banjalučke biskupije, u kojoj Vi stolujete već punih 36 godina, i komšijske Eparhije banjalučke Srpske pravoslavne crkve, kako se priča, odvajkada postoji jedna mala kapija, kroz koju, pogotovo u kriznim momentima, katolički biskup i pravoslavni vladika idu jedan drugom u posjetu, da se komšijski dogovore i riješe probleme. Koliko ima u toj priči istine, a koliko je ona urbana legenda?

Banjalučani znaju da je ovdje, između dva posjeda gdje danas postoji ograda, do prije dvadesetak godina bio drveni plot, sa malom kapijom. I moj predčasnik i ja, kao i vladika Jefrem, kroz tu smo kapiju mnogo puta prolazili da bismo se susreli. Samo tokom rata ja sam se najmanje 50 puta sastao sa episkopom Jefremom i uvijek bismo kroz tu kapiju dolazili jedan drugom. I sada u ovom zidu, koji je dio ograde, postoje vrata koja su uvijek otvorena. Pa, funkcionišu li ta vrata? Dakako, vrata su tu da funkcionišu. Prema potrebama i mogućnostima, i mojim i njegovim, viđam se sa episkopom. Posljednji put smo se susreli prije nekoliko mjeseci. I prijee, kada je tu bio plot, mi smo često razgovarali preko plota, kao što to obično komšije čine.

Vi ste ovdje, dakle i vi lično i Biskupija i Karitas, u ratu, kad je bilo najteže, mnogima pomogli da prežive. Da li je istina da ste 1992. obezbijedili kiseonik za bebe u porodilištu, ali da je taj kiseonik otet, pa nikad nije stigao u bolnicu?

To je opštepoznata stvar, ali se uporno javno prećutkuje. Božje čudo je bilo, da sam ja u pola dvanaest noći, u ratu, kad nije bilo nikakvih telefonskih veza, uspio dobiti signal iz bijelog svijeta i zamoliti ljude da prenesu moju poruku u Zagreb. Tamo je bio Miljenko Aničić, direktor „Karitasa“, sa konvojem, i ja sam mu poručio da se ne vraća u Banjaluku bez kiseonika, jer sam čuo na vijestima da su zbog nestašice kiseonika ugrožene novorođene bebe. Miljenko je nekako sakupio osam boca kiseonika i dobio dozvolu da ga dopremi u Banjaluku. Dovezao je boce ovdje, u dvorište Biskupije. A onda su neki naoružani uniformisani ljudi, neka paravojska ili policija, preskočili ogradu, dar – mar su napravili. Silom su oteli taj kiseonik i odnijeli ga.

Pa zna li se gde je taj kiseonik završio? Je li stigao u porodilište?

Ne znam. Ispada da nije stigao u porodilište, jer su te bebe stradale. Neko sigurno zna šta se desilo. Ali, meni je žao zbog te djece, zbog njihovih majki. Volio bih da neku od njih sretnem, da kažem: draga mama, ja vas ne poznajem, ali žao mi je, pokušali smo pomoći. Zašto se o tome šuti? Pitajte vi to one koji to prećutkuju. Ali, činjenica je da smo mi, građani, tada uspjeli ono što nisu uspjele ni vojske, ni politika, ni međunarodna zajednica. Ali, eto, nismo uspjeli da spasimo djecu. Hvala vam što ste se toga sjetili, ali to je samo jedan od primjer, kada se prećutkuje i gura u zaborav ono što je dobro. Prećutkuje se danas u Banjaluci i priča o redovnicima Trapistima, koji su prije više od 150 godina, kad je Banjaluka bila kasaba, ovdje pokrenuli industriju, uveli struju, školovali 5.000 djece, koja su postala vrsni majstori. Danas nam se osporava i pravo na imovinu trapističkog samostana „Marija Zvijezda“. Pa gdje je tu pravda?! Gdje je zahvalnost za sve što su oni učinili za ovaj grad?

Kada se govori o odnosima predstavnika konfesija i političara u Republici Srpskoj i BiH, najčešće se ističe koliko je biskup Komarica „dobar“ sa Miloradom Dodikom, ili sa Draganom Čovićem. Nedavno ste javno prozvali Čovića, rekavši da on ne vodi računa o svim Hrvatima u BiH, nego samo o nekima. Kakvi su danas, u vrijeme žestoke političke krize, vaši odnosi sa ovom dvojicom političara?

Ja sam prije svega građanim ove zemlje i ovog grada. Uvažavam aktuelnu politiku, uvažavao sam i u doba komunističke Jugoslavije tadašnju vlast. A očekivao sam da i oni mene uvažavaju. Oni su radili kako su radili, ograničavali su nas u našem djelovanju, pogotovo u radu sa laicima i sa mladima. Kada sam osamdesetih, kao mlad biskup, išao na Sinod u Rim, čim sam se vratio tadašnji je sekretar za vjerske zajednice došao kod mene i rekao mi: “Biskupe, zaboravite šta ste čuli u Rimu, nećemo vam dozvoliti rad sa mladima, niti osnivanje stračakih domova, vrtića i “Karitasa”, to ne dolazi u obzir”. Ja sam rekao, u redu, poštujem vaš stav, ali ja sam dužan da radim ono što mi nalaže moja crkva i što smo dogovarali sa papom. A on mi kaže, biskupe, mi ćemo vas zatvoriti. Pa u redu, zatvorite, vi imate vlast, možete sad da me vodite, to je vaše pravo. Nakon godinu dana, ti su isti ljudi došli meni i rekli mi da sam bio u pravu. I izvinjavali mi se.