Teško je u pratnji Vedrana Zubića proći sarajevskom Dobrinjom i ne zastati nebrojeno puta, dok se pozdravlja sa djecom i njihovim roditeljima, komšijama, penzionerima, tinejdžerima… Nisu to samo kratki pozdravi, on zaista zastaje da sluša. Ovom veselom, pristupačnom i sasvim “običnom” Bosancu i Hercegovcu – profesoru geografije, ni jedna od brojnih nagrada koje je dobio za svoj predan rad ne znači koliko osmijeh, zagrljaj i ljubav koju živi sa svojim učenicima.
U narednom periodu Vedran planira posjećivati škole, u kojima će djecu zabaviti, kolege ohrabriti, a roditelje educirati. Ako u godinu dana ne bude mogao obići 70 škola, kaže da nije uradio ništa.
“Profesor nije osoba koja održi samo nekoliko časova dnevno, to morate biti non-stop. Najmanje je to djelovanje u razredu, mi moramo biti profesori i vani jer je naša uloga i da odgajamo.
Ako nećete razgovarati sa pet učenika na stepenicama, niste ništa uradili.
Ja mislim da sam kao prosvjetni radnik i čovjek dužan da ovako živim. Naša odgovornost je veća time što su pucnjevi u školama pucnjevi u sistem, u državu i u sve nas.
Ljudi koji rade u školi su stub društva, to je tako bilo od Sparte, Atene pa do danas, tako da se mi ne smijemo skrivati i sklanjati.
Sistem nas mora pustiti da radimo sa djecom, sve ostalo je gubljenje vremena”, kaže Vedran.
Sigurniji nego ikad da “učenje” kao profesija mora biti podignuto znatno više u našoj kulturi kako bi naša zemlja napredovala sa manje previranja i nasilja i da su nastavnici i djeca u srcu ove jednačine, Vedran smatra da nam je kao ljudima ljubav urođena, a da prokletstvu uči socijalna sredina.
“Ako nas ona uči pogrešno, kriva je društvena zajednica, a nju opet činimo mi. Sistem koji ne funkcioniše smo mi.
S druge strane su djeca, kao istinski filantropi, iako mahom ne bi znali šta znači ta riječ.
Svi ti principi ukorijenjeni u idejama ljubaznosti, pravednosti i empatije su vrlo jednostavne i normalne stvari za djecu.
Ali ako su djeci uzori kriminalci i loši ljudi, onda će nam i djeca i cijela budućnost biti takvi, a ako djeca gledaju zagrljaje, to će prihvatiti kao normalno.
Ja se svim svojim bićem borim za to da moji učenici kažu ono što misle, da nauče kako da na osnovu činjenica i informacija donesu vlastiti kritički sud o nečemu.
Meni moji roditelji nikad nisu branili da iznesem svoj stav, ali to ne znači da sam mogao donijeti odluku da ćemo umjesto prase za ručak jesti šnicle”, navodi on.
Njegova ljubav prema životu je kao fabrička postavka. Nošena je kulturološkim osjećajem pripadnosti zemlji kao prirodnom teritoriju u kojem i od kojeg živimo.
Otuda i ljubav prema geografiji. No, njegovo je glavno opredjeljenje da kroz svoj rad djecu, uz ponešto geografije, nauči ljudskosti i zagrljajima.
“Zemlja je idealna, priroda lijepa, mi kao ljudi smo, iako ponekad afektni, dobri ljudi u principu. Patriotizam je poštovanje zakona i plaćanje poreza, tako da mi moramo kritizirati stvari koje ne funkcioniraju.
Ne možemo pričati o recikliranju, a ne sageti se i podignuti kesu. Mahanje zastavama nije patriotizam. Čišćenje livade je patriotizam. A, ljude natjerati na nešto možemo samo kaznom – kratkoročno i edukacijom – dugoročno.
Tu ljubav prema domovini djeci treba ubaciti u DNK, to je voda koju piješ, ta rijeka je tvoja, ta pedosfera iz koje raste tvoja pšenica, to je šljiva koju ćeš jesti ti, a ne neko iz Brisela.
Kad to naučimo djecu, moći ćemo reći da odgajamo istinske slavne patriote i buduće filantrope”, ističe Vedran.
U narednom periodu Vedran planira posjećivati škole, u kojima će djecu zabaviti, kolege ohrabriti, a roditelje educirati. Ako u godinu dana ne bude mogao obići 70 škola, kaže da nije uradio ništa.
Dodajući kako je od ocjena važnije da njegovi đaci u životu rade ono što vole i zagrle ga kad se sretnu na ulici, Dobrinjom u kojoj je proveo zadnjih 40 godina svog života nastavlja lutati ovaj dobri duh, odlučan u nakani da svijetu daruje svoje vrijeme i pruži ljubav.
Ljudi filantropskog srca dio su naših zajednica, a njihova dobra djela dio mnogih života koje su oplemenili. Često pod velom skromnosti, nesebično daruju svoje vrijeme, znanja i novac zajednici koju vole.
Potvrda su tome da filantropija živi u našim gradovima, a vrijednosti koje žive oda društvu kakvo bi i naše moglo biti. Upravo zbog toga, od velike je važnosti u vremenu općeg nepovjerenja i beznađa istaknuti ovakve pojedince i zahvaliti im se što uprkos svemu i iznad svega vole ljude i vjeruju u bolje sutra.
Serijal priča o ljudima filantropskog srca, Fondacija tuzlanske zajednice donosi s ciljem podizanja svijesti o važnosti promocije kulture darivanja i jačanja povjerenja građana u rad civilnog sektora.
Aktivnost se realizuje uz podršku Vlade Sjedinjenih Američkih Država, kroz USAID, u okviru programa Snaga lokalnog – prenosi Klix.ba.
