“Očekivano je stavljanje pitanja rješavanja državne imovine proizvelo politički događaj visokog naboja. Redali su se Dodik i njegovi, Šarović, Borenović, Ivanić, Nešić, vajni profesori Lukić, Karan i drugi, s jedne strane svi unosono osporavali obavezu i pravo države i njenih institucija u nadležnosti rješavanja pitanja vlasništva, upravljanja i raspolaganja državnom imovinom”, piše ekspert za državnu imovinu Muharem Cero za NAP.
Druga takozvana probosanska strana, kao i sama da je bila zatečena noveliranim zakonom o privremenoj zabrani – tzv. Schmidtovog zakona.
Rijetki, ali bitni su dali podršku ne samo Schmidtovom zakonu, nego korakom dalje ponudili ustavne amandmane na Član 3 Ustava BiH (zastupnici DF-a). Amandman je prešao vrata Državnog parlamenta i on će u velikoj mjeri odrediti dalja kretanja ove ustavne materije – državne imovine.
Treći zaokupljeni očuvanjem ‘strateškog partnerstva’ sa osporavateljima su cijelu priču mudro i kalkulativno prešutjeli.
Ustavni sud
Presude Ustavnog suda BiH, a pogotovo ona izvorišna U1/11 su nedvojbeno utvrdile nadležnost i titulara vlasništva na državnoj imovini ustavnim principom da, osim utvrđenih nadležnosti, postoje i takozvane utvrdive u širem tumačenju Aneksa 4.
Upravu su bili oni koji su pitanje državne imovine i izostanka izričite nadležnosti države u ovom slučaju protumačili kontekstom u kojem je ostvaren Okvirni sporazum za mir u BiH, a koje mu je cilj bio zaustavljanje agresije protiv BiH.
Strateško taktički, kao po navici, aktuelna republičko-srpska vlast pod Dodikovom kontrolom (i ne samo – ima tu i one beogradske) pompeznim organiziranjem izmanipuliranog naroda tzv. skupom Sloboda šalje poruku da su svakom zakonodavnom pokušaju donošenja zakona na državnom nivou zatvorena vrata.
Pri tome i dalje ostavlja otvoren prostor za trojni dijalog kafansko-pijačnog tipa o vlasničkoj raspodjeli državne imovine. Po obrascu Prudskog, Banjalučkog, Mostarskog i ko će znati još kakvih iza zatvorenih kafanskih vrata sporazuma.
Zašto sporazum, a ne državni zakon?
Ponuđeni trojni razgovor bi za primarni cilj i predtekst same sadržine trebao biti postizanje suglasja u grijehu. Državna imovina je bila i jeste najveći resurs za koruptivno kriminalno sticanje moći političkih vlastodržaca i njihove tajkunsko-oligarhijske klijentele.
Djelovalo se i ponašalo po obrascu nemoj me pitati samo za prvih desetak miliona, a poslije ćemo lako.
E, upravo to je ono što priziva i može prizvati sabraću u grijehu i strahu.
Ukoliko Dodik uspije uvjeriti druga dva partnera da pristupe ovakvom modelu i u koliko nezakonito stečeno bogatstvo na državnoj imovini bude zločin bez kazne tada su širom otvorena vrata za dalje mrvljenje bh. državnosti do njenog predvidivog kraja.
Nadati se da ovaj lukavi plan neće dobiti svoju zadovoljštinu i da motivi vlastodržaca po principu ‘poslije mene potop’ neće dobiti svoj učinak.
Nastavak slijedi…
