Pisac Stefan Simić iz Beograda ponovno je oduševio ljude u BiH i regiji postom u kojem je pohvalio pobjedu naše reprezentacije nad Slovenijom.
Nažalost, Simiću je zbog tog teksta već jučer blokiran profil na mjesec odlukom Facebooka zbog očitih enormnih prijava korisnika ove društvene mreže – piše Avaz.
Simić otkriva odakle potiče ljubav prema našoj zemlji i kako je baš ovdje pronašao brojne prijatelje.
Ponovo ste oduševili ljude u BiH ali i regiji postom o pobjedi BiH nad Slovenijom. Dirnula vas je pobjeda?
Jeste, jako, na turneji sam u Hrvatskoj, i gledajući prenos osjetio sam emociju, kako igrača, tako i publike. Vidio sam nešto više od same igre. Post je nastao spontano, a pokrenuo je lavinu reakcija jer su ljudi osjetili nešto slično.
Pobjeda nije bila laka, vidjelo se kako se BiH dizala, i šta je sve morala da uradi, da bi je zabilježila. Vidjelo se i neiskustvo mnogih igrača, ali i srčanost, kakvu dugo nisam vidio.
Slovenija je evropski prvak, i niko BiH nije davao velike šanse, ali su vjerovali, zato su i dobili tu utakmicu.
Odakle tolika ljubav prema našoj zemlji?
Da bi čovjek imao ljubav prema nečemu, treba da je ima u sebi, kod mene se to prelilo na BiH.
Našao sam se sa tim ljudima, djelio puno puta dobro i zlo. Pošto se bavim pisanjem, teatrom, često sam dolazio, i dolazim, desila se ljubav na prvi pogled, i to traje.
Više nesvjesno, nego svijesno, a kao i sa svakom ljubavlju, teško je opisati, neke stvari treba sačuvati za sebe.
Iz drugog ugla
Ako se ne varam ovdje imate jako puno prijatelja?
Ako u ljudima tražiš prijatelje, nađeš ih. Za BiH se to posebno odnosi. Nekako su mi se otvorili, i ja njima, nebrojano puta sam bio u Sarajevu, Zenici, Mostaru, Tuzli, Banjoj Luci, i mnogim drugim gradovima, i pošto ne živim tamo, već dolazim, mogu da sagledam stvari iz drugog ugla.
BiH definitivno neko treba da pokrene, vidjelo se po jednoj sportskoj pobjedi, koliko malo treba, nažalost, mnogo je tu pomješanosti, nepovjerenja, i mnogo šta se samo vrti u krug, da i kada se čini da krene, stane.
Zato mi koji dođemo sa strane, možemo da vidimo što drugi ne vide, a to je jedan beskraj u mnogim oblastima, koji u drugim državama ne dolazi do izražaja, BiH je za mene svijet u malom, i u njemu sve možete da nađete.
Šta je za Vas Bosna?
Za BiH ne znaš da li je u XXI vijeku, srednjem vijeku, toliko toga je pomiješano, nalik drami, koju neko shvata kao tragediju, a ja kao izazov, da se u tome vidi ljepota, smisao, put.
I sam taj rat, koji iako dalek, prepun je poruka, kamo sreće da ga ljudi tumače u humanističkom ključu, a ne kroz parole i podjele. Svaka velika nesreća, nosi jedno veliko iskustvo, a samim tim i katarzu, za koju su uskraćeni oni koji je nisu doživjeli.
Ma kako to paradoksalno zvučalo, ali, upravo, BiH nosi jedno iskustvo, koje mnoga društva nemaju, u skorijoj prošlosti, gdje se pored svega što je bilo, i dalje živi, stvara, postoji.
Kamo sreće da se daleko više čuju glasovi dobronamjernih ljudi, i da su Sarajevo i Beograd, povezaniji, kao nekada, ovako svako forsira svoje predrasude, srećom, sasvim je dovoljno ljudi koji nose neka druga iskustva, i poruke, i ponosan sam što sam jedan od njih.
Vještačka barijera
Prema Vašem mišljenju, koliko je potrebno da naričito mladi ljudi cirkuliraju na ovim prostorima kako bi smanjili ksenofobiju?
Nažalost, ljudi nisu dovoljno upućeni jedni na druge, naši ljudi, kada kažem naši mislim na ex yu prostore, bratime se više po svijetu, jer ih nužda i jezik na to natjeraju, nego u državama gdje žive.
Ovako, stvorena je vještačka barijera, i kada se putuje, putuje se više turistički. Postoje ekonomske veze, za mene, i ljude slične meni, mnogo su važnije kulturne. To je prekinuto, a i kada se nešto značajno desi, prođe ispod radara.
Ljudi iz umjetnosti najviše su orijentisane na prostore bivše jugoslavije. Mi, duhovno, i dalje živimo u nekoj našoj imaginarnoj Jugoslaviji, gdje je BiH bila najljepši spoj svega, ali i najviše stradala. Svako je tražio svoje, a šta je tražila BiH?
Duša me boli što taj narod i dalje živi u strahu, ili se čak i negira njegovo postojanje, to je jako traumatično, i kada neko, sa strane, potvrdi njihov identitet, njima to znači.
Koliko sport i umjetnost spajaju ljude iz Vaše vizure?
Naravno da mladi treba da razbijaju predrasude, i to mladi iz BiH najviše i rade, možda su, po tom pitanju, najosvešćeniji jer su, ujedno, i najviše oštećeni ratom.
To su sve ratna djeca, i jako me je ganula njihova emocija, susreti sa njima, vjera u neki drugi svijet, otvorenost, vjerovatno su me susreti sa njima i najviše povezali sa Bosnom, zato što sam u njima vidio nešto što nedostaje Srbiji, a možda i Hrvatskoj, to je jedan kosmopolitizam, koji teži miru, saradnji, ljubavi.
To mora da se doživi, osjeti, vidi na djelu, ko se sa tim nije susreo na licu mjesta, neće razumjeti.
Djeca BiH su djeca sveta, i u tom njihovom vapaju za slobodom, normalnošću, otvorenošću, prepoznao sam i neki moj ideal, i pomogli su mi i u mom razvoju, dali su mi ono što mi je možda nedostajalo, a to je svijest o mojoj generaciji koja se za nešto bori, što sam tamo, zaista, vidio.
