“Možda i jedina dobra stvar od raspada Jugoslavije jeste to što sada ne navijamo za jedan tim, nego za šest. Tako je i mene maloprije iz dna duše dirnula pobjeda Bosne i Hercegovine nad Grčkom, nevjerovatnim preokretom”, napisao je poznati umjetnik iz Srbije Stefan Simić nakon pobjede BiH nad Grčkom na Eurobasketu.
Otpisani, bez najboljeg igrača, pokazali su kako se bori, iako su igrali protiv neuporedivo “skupljeg” tima. Posebno boli što dobar dio njihovih sunarodnjaka navija protiv tima vlastite države.
Kao da su rođeni na Marsu, a ne u Bosni. Umjesto da se sjedinjuju i ujedinjuju, rade na zajedničkom dobru, ubijeđeni su da su im prava braća preko Drine (a Vučić ih samo laže i zloupotrebljava), a ne oni s kojima žive i dijele i dobro i zlo.
Zato je i sjajno što igra Aleksandar Lazić, da ih demantuje, kao dokaz da je u Bosni svako dobrodošao, pod uslovom da je čovjek.
Bosna i Hercegovina uvijek igra najemotivnije utakmice. Nemaju ni jaku ligu, ni sredstva, da im teren bude jedina briga, nego moraju mnogo, mnogo više da se daju.
Zato je ova pobjeda tako velika, ne samo košarkaški, nego i ljudski.
Bosna bi, da je sve kako treba, mogla da sastavi još jedan podjednako jak tim, a možda i jači, da im igrači ne igraju za druge države.Ali sve je to realnost s kojom se bore, da ne kažem politika…
Pošto sam relativno često tamo, znam koliko im sve ovo znači, i da je to nešto mnogo više.
Iako odavno nema Mirze Delibašića na terenu, osjeti se njegovo prisustvo u mladićima koji su se rodili nakon rata, i koji neće morati kao on, nakon karijere, da spašavaju živu glavu, i da ih ne ubije rat, nego posljedice…
Ovi momci ispisuju neku sasvim drugu priču i stranice historije, zagledani u budućnost, a ne u prošlost — i to je ono najljepše.
Što su, kao i u Srbiji, došla neka nova djeca… Uglavnom, navijaš za ljude, ne samo za dres.
Za sve ono što su prošli, a ne samo za ono što igraju. Pobjeda koja vraća vjeru u zajedništvo, kao dokaz, što kaže dragi Pejaković, da ima Bosne, i te kako ima.
I treba navijati za nju, sretna Bosna, sretni i svi mi zajedno s njom, jer ko je doživio — zna o čemu pričam.
Bosna i Hercegovina, kao Božić i Ramazan za istim stolom. Kao ponos i prkos, koji huči kao Neretva…Kao emocija koja ujedinjuje i spaja, a ne razdvaja.
Ne mora čovjek da bude Bosanac da bi to razumio, dovoljno je da bude čovjek, kome je stalo do ljudi, kome je stalo do čovjeka”, napisao je Stefan Simić.
