Sjećanje na legendu Tešnja, rahmetli Saliha Husarića Husaru, ovo je njegova životna priča…
Malo je onih u Tešnju koji ne znaju za Saliha Husarića – Husaru.
Malo je onih u Tešnju koji ne znaju za Saliha Husarića – Husaru.
Mnogi ga poznaju iz susreta u prolazu, iz gotovo uobičajene galame koja nastaje kada bi prolaznici „zarili“ u Saliha. Mnogi od tih prolaznika nisu nikada upoznali bolje Saliha. A Salih je poseban po mnogo čemu.
Iznad svega drugog on je desetinama godina simpatija broj JEDAN u Tešnju. Ne znam da li ima iko ko ne voli Saliha, i ko se rado ne susreće sa Salihom. Ja sam imao priliku bliže upoznati Saliha prije 1992. godine kada je Salih počeo dolaziti u Radušu, sve češće i češće, dok to nije postalo svakodnevno.
Piše: Fuad Šišić
Tekst je napisan prije nekoliko godina, a nakon toga je Tešanj ostao bez istinske legende…
Moja rahmetli majka Nura je bila veoma pažljiva prema njemu, uvijek ga je ponudila sa hranom, kahvom, pićem i nikada se nije šalila sa Salihom. On je nakon nekog vremena sa svima pristajao na šalu, na zadirkivanje i uzvraćanje, ali nikada ni u šali nije dao ni riječi protiv majke Nure.
On je duboko poštovao njenu plemenitost, njenu pažnju prema njemu, a to se nastavilo i prema mojoj supruzi Emiri kada je majka pala na postelju, a Emira preuzela na isti način paziti Saliha. Negdje prije 15-tak godina, dok sam još bio načelnik u drugom mandatu, kada bih se našao kod kuće počeo sam Saliha i brijati. Nekada bi ga obrijao rahmetli brat Paša, nekada brat Bahrudin, nekada rahmetli Abaz Alić, poslije i Fajko Galijašević.
Simoblična slika tešanjskog umjetnika Miralema Brkića koja se nalazi u ugostiteljskom objektu “Haustor” u tom gradu…
Sve njih je Salih posebno volio, a i oni njega. I to je trajalo godinama, ne svakodnevno, ali s vremena na vrijeme u kontinuitetu. Nisam uvijek bio raspoložen, ali Salih je znao uvijek tako ljubazno, i tako simpatično, zamoliti za brijanje da je to bilo nemoguće odbiti.
Kroz to druženje sam imao priliku sa Salihom ozbiljno razgovarati, iako se na prvi pogled to čini nemoguće. On je morao steći bezrezervno povjerenje prema nekome da bi se potpuno otvorio, a volio je i sam svašta kazati onima koje je volio. Pričao je sa dubokom sjetom o svojoj mladosti, pomalo nepovezano, ali dovoljno jasno da se prepoznaju teškoće i muke životnih okolnosti u kojima je odrastao. Salih je u mladosti živio veoma teško, bio je u nekim prilikama i maltretiran, i sve je to ostavilo tragove na njegovu psihu.
Ali Salih nikada nije bio nasilan, galamom se branio od eventualnih prijetnji, čak nekada bacanjem kamenčića. Salih nije nikada tražio više nego što mu je trebalo za jedan dan. Poznate su njegove izjave: „Hajde, nisi platio vodu! Nisi platio televizor?“ i slične upadice, kako bi neko dao neki dinar, kasnije marku. U pravilu nije primao papirni novac, a u trgovinu bi ulazio i izvadio to što dobije tokom dana a zauzvrat je uzimao ono što je mislio da mu treba, uglavnom da ponese kući.
Njegov osjećaj zahvalnosti je bio zaista dubok. Znao je često kupiti čokoladu ili dinju u prodavnici i donijeti mojoj suprugi, koju je inače zvao hadžinica. Mene je uvijek zvao hadžija, i prije nego što sam obavio Hadž. Tako bi pred vratima počeo vikati: hadžinice, evo donio sam ti nešto, i ti mene paziš.
Imao je čudesne odgovore, izjave, kao da odnekle dolaze a on ih samo izgovara. Iznijeću samo neke:
– kada mu neko dosadi, kaže: „nemoj, molim te k’o konja“,
– kada počne s nekim da se svađa, kaže: „znam ja, kad’ mene nema, ja ne valjam“,
– kada nekoga provocira, kaže: „nema Tite, nema socijalnog, nema,..“
– kada vidi da neko radi, kaže: „radi budalo, radi kad’ nemaš škole – mene je majka Mejra školovala, ovaj draga ne radi“,
– mene je znao nazvati telefonom (supruga nazove) ako nisam kod kuće, i onda na telefon govori protiv mene, ali kako me ne vidi, onda ne zna da govori samnom. U tim telefonskim razgovorima je govorio: „Hadžija je otiš’o sebi tražit bule po Saraj’vu“, a kada ga ja nakon toga vidim i pitam: „Salih, pričao se s jednim čovjekom na telefon i svašta govorio protiv mene. Je li istina?“ On bi odgovorio: „pola jest a pola nije“, i nasmijao se. Ako bih ja nastavio da se ljutim, on bi rekao: „de ba šta ti je, ja se šalio, zar ti ne znaš za šalu“.
Salih je u godinama. Ni porodica (polubrat Fuad kod koga i živi) nije sigurna u tačan datum njegovog rođenja, čak ni godinu. Zna se da je rođen u Raduši. Moj komšija Muhamed Šišić, kome je sada 81 godina, kaže da je bio na predvojničkom pregledu zajedno sa Salihom. Sjeća se da je tada Salih dolazio već treći puta, jer su ga dva puta vraćali kao nesposobnog. Po tome bi se moglo zaključiti da Salih danas ima najmanje 83 godine, ali možda i 85. Iako se oporavio nakon prošlogodišnje teške upale pluća, Salih više ne izlazi u Čaršiju, niti dolazi u Radušu.
S vremena na vrijeme ja odem autom po njega pa ga dovezem. Ne zadržava se dugo. Obavezno stanemo kod kuće hadžije Muje Šišića da se poselami, Mujo mu uvijek nešto dadne, kapa je obavezna. Zaustavimo se i kod trafike Rešida Bedaka, obavezno mu moram kupiti ručni sat koji Salih voli nositi. Ako ga pitate koliko je sati, uglavnom će odgovoriti: „Sad će tri.“ I uvijek traži da ga odvezem do majke Zumre, majke Fajke Galijaševića u Kotlanice.
Prema Salihu je porodica veoma pažljiva. Snaha, Fuadova supruga, posebno je pažljiva prema njemu. Sada su tu i Fuadov sin Mirnes, kao i Mirnesova supruga. Soba u kojoj Salih živi je čista, kada god dođete na njemu je čista odjeća, a Mirnes i njegova supruga ga redovno briju.
Prije nekoliko dana, nakon kupanja, Salih je zaplakao i tražio halal od snahe jer ga pazi i brine o njemu. Salih je fizički oslabio, još uvijek rado jede ćevape i nije klonuo duhom. Kada sam mu rekao da Ahmet Brka (dok je dolazio u Radušu, Salih je redovno svraćao kod Ahmeta u restoran) više ne pije, Salih veli: „Jah, neće maca mlijeka. Ne pije kad nema. Pije, lopov, pije.“ Tako Salih reaguje na one koje voli.
