Ovih dana navršilo se 599 godina od smrti posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. Smrću posljednjega bosanskog kralja Bosna izgubila svoju samostalnost i postala turski Bosanski sandžak.
Tim povodom za portal Radiosarajevo.ba piše prof. emeritus Enver Imamović, naš ugledni arheolog i historičar:
U predanju bosanskog naroda važno mjesto zauzima kralj Stjepan Tomašević. Ne zbog velikih djela ili ratova, nego zato što je riječ o posljednjem bosanskom kralju. S njim je nestalo Bosanskog kraljevstva i srednjovjekovne bosanske države.
Majka bogumilka
Tomašević je dobio ime po ocu – Tomašu. Iako je bio sin kralja, odnosno princ, uglavnom je živio izvan dvora. Njegova majka (Vojača) potjecala je sa sela, iz naroda, i još je k tome bila bogumilka.
Kralj Tomaš je sretno živio s njom, ali ju je morao napustiti pod pritiskom rimske kurije pa je napustila dvor i vratitila se svojim roditeljima na selo.
To je sve učinjeno zbog vjere. U Bosni je narod slijedio domaću, bogumilsku vjeru, koju katolička Evropa nije priznavala, pa je često na Bosnu slala križarske vojske.
To je osobito došlo do izražaja u vrijeme kralja Tomaša. Papa je ultimativno od njega zatražio: da napusti domaću vjeru, da poduzme progon svojih podanika koji slijede tu vjeru, i da otpusti svoju ženu bogumilku.
U suprotnome, stajalo je u papinoj poruci, ako to ne učini, na Bosnu će poslati udružene evropske križare i eto Bosni propasti. Tomaš je morao učiniti kako mu je bilo naređeno, i uz ostale nesreće raspala mu se i porodica. Od tada mu je sin živio s majkom na selu, ne mareći što je sin kralja.
Po smrti Tomaša trebalo je naći nasljednika. Uz Stjepana, Tomaš je imao još jednog sina i kćerku, rođeni u braku s novom ženom (kraljicom Katarinom). Oboje su bili mali, a Stjepan je k tome bio prvenac, pa je sabor (stanak) bosanskih velmoža izabrao njega za kralja. Tako je Stjepan Tomašević 1461. godine zasjeo na bosansko prijestolje.
Kratkotrajna vladavina
Tomačević, međutim, nije dugo kraljevao. Turci su baš u to vrijeme nezadrživo krenuli u osvajanje Evrope pa se na njihovom putu našla i Bosna. Sultan je odlučio da je osvoji po svaku cijenu jer su preko nje vodili putevi dalje na zapad i nije je mogao zaobići.
Bio je još jedan važan razlog da Bosna bude napadnuta. Tomaševićev otac Tomaš, svojevremeno je bio primoran da s njim sklopi mirovni ugovor pod vrlo nepovoljnim uvjetima. Uz ostalo se obavezao na plaćanje golemog danka. Tomaš je na taj način osigurao Bosni mir i tako otklonio turske prijetnje.
Tomašević je, pak, po preuzimanju prijestolja bio primoran od strane pape i zapadnoevropskih vladara raskinuti taj ugovor. Zauzvrat, dali su mu jamstvo da će mu priteći u pomoć ako sultan napadne Bosnu.
Kad je malo potom do tog došlo i kad je sultan krenuo na Bosnu sa 150.000 vojnika, Tomaševiću je bilo jasno da se ne može sam oduprijeti tolikoj sili. Hitno je razaslao poslanike po Evropi da zatraže ranije obećanu pomoć. U tom kritičnom trenutku za Bosnu, nije se, međutim, niko odazvao.
Umjesto obećane vojske, slali su mu pisma ohrabrenja, laskajući mu da je on dovoljno jak da se sam odupre neprijatelju i sl. Tomašević je tek tada shvatio da ga je Evropa izdala, i učinio ono što mu je jedino preostalo – da ponizno zamoli sultana da obnove ugovor. Sultan je pristao i Tomašević je odahnuo.
Sultanova varka
To je, međutim, bila sultanova varka. Znao je da su evropski saveznici izdali Tomaševića i da se nalazi u bezizlaznoj situaciji. Riješio da to iskoristi i uništiti ga. Pristao je na obnovu ugovora, ali ne s iskrenim namjerama nego da ga prevari.
Tek što su bosanski izaslanici napustili sultanov dvor, sultan je podigao vojska i za njima krenuo na Bosnu. Znao je da će je zateći nespremnu za otpor. Tako se i desilo. Sve se odvijalo tako brzo da se nije ni pokušalo s otporom.
Lomeći sve ispred sebe, sultan je za nekoliko dana došao pod prijestolni Bobovac gdje se čuvalo blago, kruna i prijestolje. Grad je bio izuzetno utvrđen i tako opskrbljen da je mogao izdržati opsadu i do dvije godine.
Turci su ispod grada salili teške topove i s njima tukli grad tri dana. Bedemi su, međutim, odoljevali i nije bilo nikakvog izgleda da će pasti. Sultan je već bio izgubio nadu da će ga osvojiti, a onda se nešto desi što nije niko očekivao. Treći dan napada kraljev zapovjednik Bobovca, vojvoda Radak, otvori kapiju grada i bez borbe ga preda sultanu.
Do danas je ostalo nerazjašnjeno šta je navelo Radaka da izda kralja. O tome nešto govori i narodno predanje, a i izvorna građa. Po jednoj varijanti, Radak je to učinio zbog novca a po drugoj iz osvete prema kralju. Kaže se, naime, da je bio potajni bogumil koji je tokom posljednjeg progona na silu postao katolik kako bi sačuvao glavu.
Tako ustvari stoji i u izvještaju pape Pija II, koji je bio suvremenik tog događaja. Komentirajući pad Bosne, doslovno kaže da je tvrdi grad Bobovac predao Turcima vojvoda Radak “bivši manihej (bogumil) zatim lažni katolik”.
Smaknuće kralja
Prodor Turaka Tomaševića je zadesio u Jajcu. Kad je čuo šta je bilo s Bobovcem i da je sultan već na putu za Jajce, nemajući uza se vojsku, napustio je grad u žurbi bježeći u zapadne krajeve svoje kraljevine. Turska prethodnica ga je sustigla u Ključu i tu ga opsjedne.
Grad nije bio pripremljen za duži otpor. Opkoljen sa svih strana, kralj se morao predati. Vraćen je u Jajce i izveden pred sultana. Tu mu je izrečena i sudska presuda. Sasječen je zajedno sa svojim stricem, vojvodama i drugim velmožama. Po predanju to se desilo na Carevom polju kod Jajca, gdje je i sahranjen.
Njegovom smrću nestalo je i Bosanskog kraljevstva, a s njim i srednjovjekovne bosanske države. Bosna je tako potpala pod turska vlast pod kojom je ostala više od četiri stoljeća.
