Nekadašnji načelnik Općine Tešanj Fuad Šišić sjajno “secira” političke prilike u Bosni i Hercegovini.
U svojoj posljednjoj kolumni osvrnuo se na uzavrelu političku situaciju i BiH i sve češće spominjanje rata u medijima.
Pročitajte šta je napisao Šišić.
“Radimo kao da ćemo 100 godina živjeti,
pripremamo se kao da će sutra rat.
Josip Broz Tito
Starije generacije dobro pamte mnogo puta izgovorenu rečenicu Josipa Broza Tita: Radimo kao da ćemo 100 godina živjeti, pripremamo se kao da će sutra rat. Nakon 41 godine mnogi ga se sjećaju. Jedni ga smatraju velikim državnikom, drugi prokletnikom. Neki njegovi “čvrsti” sljedbenici su postali ultranacionalisti i preuzeli vodstvo, neki su ostali po strani, mali broj je ostao vjeran “liku i djelu druga Tita” a najveći broj nije više među živima. Čini se ipak da neki slijede njegove izjave i filozofiju.
Piše: Fuad Šišić
Ima onih koji rade kao da će 100 godina živjeti. Uglavnom to nisu oni koji se pripremaju kao da će sutra biti rat. Ima i onih koji se pripremaju kao da će sutra biti rat a stalno govore o miru. I ima onih koji govore da rata neće biti umjesto da se pripremaju kao da će sutra biti.
Da smo normalni – poludili bismo. Za narod ne čudi. Čudno je kako se ponaša rukovodstvo, bolje kazati razni lideri. Poznata izreka presuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića, komandanta Vojske Republike Srpske: “Razvucite im pamet!” (tada teškom artiljerijom po civilnim ciljevima u opokoljenom Sarajevu) danas bi se mogla staviti u usta mnogim domaćim političarima i svjetskim diplomatama koji daju izjave u vezi situacije na Balkanu, posebno u Bosni i Hercegovini.
Parlament i Vijeće ministara Bosne i Hercegovine posljednjih 100 dana su blokirani u skladu sa Ustavom/ Dejtonskim mirovnim sporazumom. Bosna i Hercegovina nema ustavni mehanizam deblokade u svojim rukama jer je ključ u rukama OHR-a, Visokog predstavnika međunarodne zajednice.
A i sam Visoki predstavnik je blokiran. O realnoj opasnosti da dođe do novog rata u Bosni i Hercegovini pišu svjetski mediji, kao što je to napisao i sam Visoki predstavnik u svom posljednjem izvještaju Ujedinjenim narodima. Politički ciljevi međunarodne zajednice na Balkanu se kreću između očigledno dominantnih interesa Srbije, Albanije i Hrvatske u užem krugu, dodajuću Sloveniju, Mađarsku i Tursku u širem smislu do globalnih interesa Amerike i Rusije (i Kine). Unutrašnje sinergije i odgovora nema ni na vidiku.
Stoga je logično pitanje prosječnog stanovnika Bosne i Hercegovine: kako ostati normalan? Jer rata (ne)će biti. I ne zna se kada (ne)će biti. Ali ako iko bude znao da li (ne)će rata biti saznaće se kasno jer se nije shvatilo na vrijeme. Ili kako bi pokojni sportski novinar, Mladen Delić, kazao: Ludnica! Pa ljudi moji je li to moguće! Eto jeste, moguće je da rata (ne)će biti. Možda zbog toga što radimo kao da ćemo 100 godina živjeti. Što nismo shvatili svrhu života. A možda i zbog toga što se ne pripremamo kao da će sutra biti jer nismo shvatili svrhu života. U svakom slučaju izgleda da nismo razumjeli svrhu života čovjeka na Zemlji.
Kako god, Milorad Dodik radi šta hoće, kada hoće i kako hoće. Zbog čega to radi – možda više primarno nije ni važno. Nije Milorad Dodik lud iako se često ludo ponaša. On, kako kaže sam, ima takvu energiju koja mu (kada zanemari karakter, a to uglavnom zanemari) očigledno omogućuje da razvlači pamet mnogima i rastura institucije Bosne i Hercegovine.
No, jasno je da mu samo energija za to nije dovoljna. Potrebno je mnogo više od toga. Ili kako je prije nekoliko dana iz New Yorka izvjestio novinar Ivica Puljić da je rasprava na Vijeću sigurnosti o stanju u Bosni i Hercegovini ipak samo predstava za javnost. U suštini se mnogo toga događa iza zatvorenih vrata i javnost ne zna šta.
U Bosni i Hercegovini iskustveno znanje kazuje da prednost stiče onaj ko je aktivniji na terenu, ko ima inicijativu, ko ima jasan politički cilj i akciju. New York je daleko da bi imao jasan mikro politički cilj i akciju, to je na domaćim igračima. Washington je blizu samo kada se lokalnim akcijama prijeđe crvena linija koja ugrožava širi politički cilj. Do tada – teren za igru domaćih igrača je veliki. I Milorad Dodik to koristi i tu igru igra. Istina, ima stratešku prednost u toj igri: ne mora da gradi nego da razvaljuje, da ruši što je neuporedivo lakše.
Da nije tako, ne bi američka administracija nakon 15 godina i nakon takve opasne i prljave igre Milorada Dodika i dalje smatrala Dodika osobom opasnih namjera jer je on odavno namjere preveo u djela. Ne bi ga držali na crnoj listi, a zatim s vremena na vrijeme s njim razgovarali pa ga zaobilazili.
Upravo zato su izjave članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine (Željka Komšića i Šefika Džaferovića) da neće biti rata, nakon susreta sa zamjenikom pomoćnika državnog sekretara Gabrijelom Escobarom, zvučale briselski kancelarijske i čaršijski milozvučne dok je izjava igrača Dodika da je njegov susret sa g-dinom Escobar susret dva diva a susret prethodna dva člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine i g-dina Escobara susret komaraca i diva, ma koliko bila uvredljiva i ironična, mnogo bliža našoj svakodnevnoj stvarnosti.
