Sasvim je sigurno da je ta, 74. dodjela Oscara održana 24. marta 2002. godine bila posebna, posebnija od svih ostalih. Tu noć Bosanci i Hercegovci bili su jako ponosni kada je bh. reditelj Danis Tanović u Los Angelesu dobio zlatni kipić za film „Ničija zemlja“ u kategoriji najbolji strani film.
I evo, 19 godina poslije, naša zemlja ponovo ima kandidata za Oscara i ponovo držimo palčeve i ponovo sa strepnjom iščečkujemo nedjelju, 25. april u nadi da se historija može ponoviti. Jedno je sigurno. Film „Quo vadis, Aida“, bh. rediteljica Jasmila Žbanić i cijela ekipa okupljena oko projekta to itekako zaslužuje. Mi to zaslužujemo. Onima koji su pogledali film jasno je. Ravnodušnost ne postoji kada govorimo o filmu „Quo vadis, Aida“, piše Radiosarajevo.ba.
Jeste li znali da je prva dodjela Oscara održana 16. maja 1929. u hotelu Hollywood Roosevelt u Los Angelesu? Nagradu je te prve godine dodijelila Akademija filmskih umjetnosti i znanosti (AMPAS), što je ostalo nepromijenjeno sve do danas. AMPAS je osnovana dvije godine prije, odnosno 1927., inicijativom filmaša Louisa Mayera. Na prvoj dodjeli dodijeljeno je ukupno 15 kipića, među kojima je jedan pripao i legendarnom Charlieu Chaplinu. Prvu ceremoniju vodio je Douglas Fairbanks, predsjednik AMPAS-a. Ulaznica je tada koštala simboličnih pet dolara, a ceremonija je trajala svega 15 minuta, dok je danas ceremonija višesatna.
Bila je to jedina dodjela Oscara koja se nije uživo prenosila u medijima. Kipić koji je do danas ostao nepromijenjen dizajnom, osmislio je kipar George Stanley dok mu je tada poznati meksički glumac, Emilio Fernandez, poslužio kao model. Iako na početku nije bio oduševljen tom idejom jer je morao pozirati gol, Fernandez je svojim pristankom ušao u historiju kao model koji je poslužio kao muza najpoznatijem kipu današnjice.
Ekipa portala Radiosarajevo.ba je uoči velike noći dodjele razgovarala s protagonistima filma. Jedan od njih je i bh. glumac Emir Hadžihafizbegović koji je u filmu“Quo Vadis, Aida?” glumio vojnika Vojske RS koji ulazi u Srebrenicu. Emir je za naš portal govorio o očekivanjima, potresnim scenama sa seta i poruci koju film nosi.
„Mislim da ćemo sigurno uzeti Oscara“, kazao je optimistično odmah na početku razgovora.
Smatra kako smo trebali dobiti i Bafta nagradu koja je održana 11. aprila u Royal Alber Hallu.
„Duboko vjerujem da ćemo 26. aprila po našem vremenu, u 3 sata nakon ponoći slaviti i uzeti Oscara. Po svim parametrima, i anketama unutar ozbiljnih američkih časopisa, mi smo apsolutni favoriti. Žao mi je što nisam mogao putovati za Los Angeles, ali Kalifornija je uvela deset dana karantina zbog pandemije koronavirusa. Veliki sam optimista. Mislim da ćemo pored Danisa Tanovića, imati Oscara i sa Jasmilom Žbanić“, vjeruje Hadžihafizbegović.
Film je, kaže nam, naporan i težak, ali genijalan.
„Dobro je Ademir Kenović jednom rekao…Teško je napraviti loš film, naravno, ovo je genijalan film, ali je po svojoj prirodi, rudarskim riječnikom rečeno, jama. Da li se radilo o filmu koji je savremena tema, komedija, ili drama. Drugačija je bila atmosfera u ovom filmu i snimanja su bila jako teška. Snimali smo od polovine jula do polovine avgusta u Stocu i u Mostaru. Svima koji su učestvovali u ovom filmu čestitam. Sama činjenica da smo ušli u nominaciju za Oscara je dovoljno velika i govori puno. Napravili smo sjajan posao“, govori Hadžihafizbegović.
Atmosfera na setu je, otkriva nam, bila posebna. u jednom trenutku na setu je znalo biti 600 do 700 ljudi sa statistima. Vladala je grobna tišina, prisjeća se sagovornik.
„Kad se kamera upali, bila je izuzetna posvećenost. Brojni statisti su shvatili kako veliku temu radimo i odradili su sjajan posao. Jasmila je dobro znala šta radi. Kad su Toma Forda pitali koje su tri najvažnije stvari za film, rekao je „priprema, priprema i priprema“. Hvala i svim ljudima koji su nam pomagali u Stocu i Mostaru“, kaže Hadžihafizbegović.
Zakon o zabrani negiranja genocida se, kaže nam, davno trebao donijeti.
Onaj ko negira genocid, spreman ga je ponovo učiniti. Ali ne treba nametnuti takav zakon, to je racionalni zakon. To je davno trebalo napraviti. Ne treba se napraviti film da bi se potvrdilo ono što je već Međunarodni sud u Hagu presudio. Ovo je jedan umjetnički dug prema nevino ubijenim ljudima u Srebrenici. Nadam se da ovo nije posljednji film koji će se snimiti o Srebrenici. Znam da se priprema još projekata. Sasvim je izvjesno da će se raditi film putovanje 40 kilometara kroz šumu do aerodroma Dubrave, pa film o sekundarnim i primarnim grobnicama, kako je to vađeno…“, otkriva Hadžihafizbegović.
Mario Knezović, Mostarac i frontmen grupe Zoster, također je dio glumačke ekipe filma „Quo Vadis, Aida?“. On je glumio snimatelja koji u stopu prati ratnog zločinca Ratka Mladića, kojeg je utjelovio srbijanski glumac Boris Isaković. Kada je prvi put pročitao scenarij, kaže nam Mario, suze su krenule same od sebe…
„Film je bio izuzetno fizički zahtjevan jer se snimalo na ljeto u Mostaru, a to je bilo pakleno i bili smo na otvorenom, dakle snimali smo direktno na suncu. Kad sam čitao scenarij, vidio sam odmah da je jako potresan i plakao sam kad sam ga pročitao. Bilo je jezivo. U jednom trenutku snimanja sam se zapitao gdje ja to živim, o čemu mi snimamo film, šta nam se sve dogodilo. Evociralo nam je sve loše kroz šta smo sve prolazili. Mislim da smo dobro ispali, šta se sve na ovim prostorima dešavalo i kroz šta su ljudi prošli. Film je jako dobro napravljen i navijamo da dobijemo Oscara“, kazao je Knezović.
