“Potrebno je učiniti više da pravda za žrtve bude zadovoljena. U bivšoj Jugoslaviji postoji više od 4.000 osoba koje još treba istražiti i procesuirati. Mnogi osumnjičeni za zločine u Bosni i Hercegovini su našli utočište u Srbiji i Hrvatskoj.
Pozivamo tužioce da ulože napore da ti predmeti budu prebačeni u ove zemlje, a Bosna i Hercegovina treba da pruži dokaze i drugu pomoć”, izjavio je glavni tužilac Haškog suda Serge Brammertz.
Za Preporod.info on govori o završenom procesu Međunarodnog mehanizma za krivične sudove (MMKS) kada je riječ o presudama za ratne zločine s područja bivše Jugoslavije, osvrnuvši se i na najvažnije presude koje je Hag donio kada je riječ o zločincima koji su osuđeni za zlodjela na tlu Bosne i Hercegovine.
Međunarodni mehanizam za krivične sudove (MMKS) je izricanjem presude Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću završio procesuiranje ratnih zločina počinjenih na području bivše Jugoslavije. Šta će biti s predmetima i dokazima koji su korišteni pred ovim sudom?
Želim da naglasim da, iako je ovo bilo posljednje prvostepeno suđenje koje se odnosilo na bivšu Jugoslaviju održano u Hagu, ono još nije konačno, jer su se obje strane žalile na odluku.
Bez obzira na to, postoje hiljade osumnjičenih za ratne zločine širom zemalja u regionu koji još treba da budu procesuirani, a dokazi koji se koriste pred MKSJ/Mehanizmom već su dio naše podrške i pomoći domaćim kolegama.
Tužilaštvo posjeduje arhivu koja sadrži devet miliona stranica dokumenata, fotografija, videozapisa i drugog dokaznog materijala. Očuvanje i omogućavanje pristupa arhivama MKSJ/Mehanizma je suštinska komponenta mandata Mehanizma.
Posljednje godine postojanja i rada Haga i Mehanizma obilježile su presude Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću. Tužilaštvo se žalilo na prvostepenu presudu, posebno kada je riječ o genocidu u još šest općina? Na čemu se ta žalba zasnivala? Možete li se osvrnuti na sadržaj žalbe?
I Karadžić i Mladić osuđeni su za niz teških ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti počinjenih tokom etničkog čišćenja u Bosni i Hercegovini 1992. godine. Ovo je već bilo važno dostignuće za Tužilaštvo.
U žalbenom postupku Tužilaštvo je tražilo da se i ovaj obrazac zločina prizna kao genocid. Tvrdili smo da su zločini etničkog čišćenja iz 1992. godine u skladu s definicijom genocida, jer su počinjeni s namjerom da se unište bosanski muslimani kao takva grupa, u cijelosti ili djelimično.
Nismo izveli nikakve dodatne dokaze, već smo svoju žalbu bazirali na dokazima koji su već prihvaćeni na suđenju i na zaključcima samog Pretresnog vijeća.
Kakvog ste Vi stava, je li za žrtve pravda zadovoljena presudama u ovom sudu? Nije se sudilo Željku Ražnjataviću Arkanu, prije presude umro je i Slobodan Milošević, presudu je “izbjegao” i Slobodan Praljak…
Tokom godina rada u Tribunalu sreo sam se s mnogim žrtvama i shvatio sam koliko im je pravda važna. Pravda im nikada neće vratiti njihove voljene, ali može ublažiti bol s kojom moraju živjeti.
Ono čega se najviše sjećam iz naših razgovora je kada su mi rekli da je pravda važna za sadašnjost i budućnost. Dakle, iako su neki od najvećih počinitelja zločina umrli prije pravosnažne presude, i dalje vjerujem da je moja kancelarija postigla mnogo.
Ne treba zaboraviti ni doživotne kazne za dva najveća zločinca – Karadžića i Mladića. Međutim, naš posao se ovdje ne završava.
Svjesni smo da je potrebno učiniti više da se pravda zadovolji za žrtve. U bivšoj Jugoslaviji postoji više od 4.000 osoba koje još treba istražiti i procesuirati.
Nastavljamo s pružanjem pomoći nacionalnim sudovima za ratne zločine, jer još uvijek ima mnogo osumnjičenih koje treba procesuirati.
Bili ste nedavno u posjeti Beogradu, sastali ste se s predsjednikom Srbije, gospodinom Aleksandrom Vučićem.
Kako ocjenjujete dosadašnju saradnju Srbije s Mehanizmom? Možete li se osvrnuti na regionalnu pravosudnu saradnju u postupcima za ratne zločine i primjeni nacionalne strategije za kažnjavanje ratnih zločina?
Na sastanku s predsjednikom Vučićem razgovarali smo o mogućnostima unapređenja regionalne saradnje u pogledu podizanja optužnica za ratne zločine koje bi mogle pomoći pomirenju u regionu.
Kada je u pitanju regionalna saradnja, razgovarali smo o transparentnoj razmjeni optužnica za ratne zločine između Bosne i Hercegovine i Srbije.
Također smo razgovarali o tome da će razmjena informacija o istragama biti korak u tom pravcu i drago mi je da je već održan prvi sastanak između tužilaštava.
Svjesni smo činjenice da su neki od počinilaca ratnih zločina našli utočište u susjednim zemljama i vrlo je teško raditi na tim slučajevima bez sporazuma o ekstradiciji. Kao što znate, u svim zemljama regiona zabranjeno je izručenje sopstvenih državljana.
Dalje reforme su potrebne kako bi se riješile pravne barijere koje ostaju u vezi s ovim problemom. Razgovarali smo i o implementaciji nacionalne strategije o procesuiranju ratnih zločina. Poboljšanje regionalne saradnje će biti od ključnog značaja.
Kako skoro 30 godina poslije rata doprinijeti pomirenju u regionu. Je li pravda za žrtve zadovoljena i u kojoj mjeri?
Nove nacionalne strategije za ratne zločine se implementiraju u Bosni i Hercegovini i Srbiji, jer u ove dvije zemlje treba procesuirati hiljade osumnjičenih za ratne zločine.
Te strategije postavljaju velika očekivanja za brže rješavanje slučajeva i trebale bi riješiti nedostatke u prethodnim naporima. Ali strategije se moraju implementirati a to je i dalje velika prepreka.
