Legendarni trener Vujošević otvoreno: “Rat u Jugoslaviji nije bio građanski nego seljački, mogli smo sve…”

Posljednje Sport Vijesti

Legendarni košarkaški trener Duško Vujošević poznat je i priznat kao veliki radnik.

Napravio je ili bar pomogao razvoj brojnih vrhunskih sportista – od Divca, Danilovića, Đorđevića do Vujanića, Pekovića, Veličkovića, Bogdanovića i mnogih drugih koji su mu na kraju ipak bili zahvalni zbog strogoće i discipline na kojoj je insistirao.

Valjda su vjerovali u onu Aristotelovu – disciplinom se dolazi do slobode.

Ipak, njegove stavove i kritiku nije mogla da mu oprosti vlast Aleksandra Vučića pa je zbog političkog pritiska bio primoran da napusti voljeni mu Partizan. Iako i sam priznaje da su njegove kritike i borba protiv nepravde često „donkihotovske“ i dalje ne odustaje od ukazivanja na društvene devijacije.

Sa Vujoševićem je portal Buka razgovarao o tome gdje bi bila danas Jugoslavija da je o(p)stala, zbog čega je rat morao da bude izbjegnut, zašto u našim društvim fali kritičke misli i brojnim drugim zanimljivim temama.

Rzgovaramo u Podgorici gdje ste bili predavač na trenerskoj klinici. Jugoslavija je bila poznata po vrhunskoj trenerskoj školi. Kako Vam danas izgleda taj potencijal i da li je teže napraviti vrhunskog trenera ili vrhunskog igrača?

Jugoslavija je stvarno imala nešto što je bila trenereska elita. Recimo, ne pamtim to vrijeme ali znam da je Nebojša Popović pravio fantastične uspjehe, zatim Bora Stanković. Od onih koje sam upoznao najgenijalniji je bio profesor Aleksandar Nikolić.

Tu su svakako od pokojnih i Ranko Žeravica, Dušan Ivković. Od živih su tu, sigurno ću nekoga preskočiti, ali tu je Mirko Novosel, Lazar Lečić, Petar Skansi, Boža Maljković, Svetislav Pešić. To su stvarno velika imena, gromade trenerske.

Jedan od drugih su učili i sarađivali, posebno kada je bila u pitanju razmjena informacija kada su se pripremale neke utakmice u drugoj zemlji gdje je radio neki od naših trenera. Tada nije bilo previše dostupne tehnologije ni sistema skautinga koji postoje danas.

Ali nije bilo ni sujete među njima?

Ne, ne. To su ljudi koji su bili svjesni da su veliki a veliki velikome ne smeta sigurno. Stari Grci su imali izreku „grnčar ne voli grnčara“ ali to među našim trenerima nije bio slučaj. Saradnja je uvijek bila jača od sujete.

Mislim da su ti treneri za razvoj košarke u Evropi uradili jako puno i oni su ponos naše košarke. Za trenera je potreban drugačiji talenat od igračkog. Na primjer za igrača je važno da može dobro da skoči, što nije bitno za trenera ,mada ima i igrača koji su razumjeli košarku kao misaonu igru.

Rekao bih da je podjednako teško postati vrhunski trener ili vrhunski igrač. Možda su neke genetske, prirodne determinante više vezane za igrača, ali opet i trener mora da ima neku drugačiju vrstu talenta. To ne znači (pauza)… Eto vidite u nabrajanju trenera onoga ko je naujspješniji i najtrofejniji Željka Obradovića sam preskočio.

Toliko ima trenera da se ne možemo sjetiti svih.

Dobro, njega čovjek mora da se sjeti. Osvojio je devet kupova šampiona i Evroliga… Sigurno da je ona Jugoslavija koja je imala oko 20 miliona stanovnika bila prilika za sve. I za vrhunsku košarku pa i za razvijanje trenera.

Tadašnji institucije republički i krovni savez vodili su računa o školovanju trenera. Postojali su kursevi, razni nivoi školovanja trenera pa i organizovane akcije slanja najperspektivnijih mlađih trenera u Ameriku. To je puno značilo, jer je bilo teško doći do informacija u to vrijeme. Ali, postojao je sistem školovanja i način dobijanja licenci od vođenja mlađih kategorija do seniora. Sada se promijenilo dosta toga i teže je.

A da li upravo vjerujete da je razlog zbog čega nedostaje vrhunskih igrača i trenera nedostatak sistemskog djelovanja kojeg ste pomenuli?

Nije to totalni nedostatak sistemskog djelovanja. Jednostavno, promijenio se sistem. Na primjer imali ste u to vrijeme situaciju da igrač nije mogao da ode iz domaće lige prije 28. godine. Morao je da odsluži vojsku i da bude zaslužan sportista i da ima sa reprezentacijom uspjehe i medalje da bi dobio pravo da ide iz zemlje sa 28 godina.

To je kod samih igrača stvaralo drugačiju psihologiju. Znali su da moraju da ostanu do 28. godine. Mirno su radili, bez nervoze.

Nije bilo tada ni menadžera. Mnogo toga se sada promijenilo. Ranije su vrhunski igrači dobijali stanove, vozili su dobra kola, dobre plate a za neki uspjeh i nešto što nije bilo zvanično „provučeno“. Imali su pristojne pare od kojih su mogli da napr. naprave neku vikendicu na Zlatiboru ili stan na moru, pa se čekala ta 28. godina da se ode u inostranstvo i da se obezbijede sredstva za nastavak života poslije košarke. Ali je sve to bilo mirnije i zdravije. Promijenjen je duh vremena pa su stvari i teško uporedive.

Govorili smo o bivšoj državi. Često ste isticali da se i danas osjećate Jugoslovenom i da ste vrlo teško podnijeli raspad te države. Kako Vam danas izgledaju ove male državice i da li je taj krvavi sukob koji je izazvao podjele koje i danas tinjaju mogao biti izbjegnut?

On (sukob prim. aut) je morao da bude izbjegnut. I bez perspektive naknadne pameti to se moralo znati. Naravno, ta država je imala svoje mane i trebala je da se „apdejtuje“ polako, da se uvodi višestranački sistem. Da se stvari rade postepeno, ne na ovaj način na koji urađeno. Tranzicijom koja je ogromna pljačka svuda bila, osim možda u Sloveniji.

Ali, morala se postepeno mijenjati priroda vlasništva i da se ide ka nekom kapitalizmu sa dobrom socijalnom pričom poput francuskog ili nordijskog. Kada se uporedi ta država, ne kakva je bila, nego kakva bi bila da se izbjegao rat i da smo se pridružili Evropskoj uniji koja je u to vrijeme bila moćnija i finansijski stabilnija, a mogli smo tamo da stignemo prečicom, sa ovim što imamo danas to je neuporedivo.

Pogotovo je mučan način na koji se raspala uz proizvedenu mržnju. Meni, koji sam bio jako vezan za tu zemlju, strašno teško pada način na koji se ona raspala. Sjećam se da sam na jednoj konferenciji za novinare poslije utakmice u Hrvatskoj pomenuo građanski rat.

Nakon toga pola novinara je napustilo konferenciju.Tada sam prvi put shvatio da oni ne dozvoljavaju da se to zove građanski rat. I onda sam rekao – pa jeste, nije građanski, nego je seljački. Oko jednog „J“. Razvoj te zemlje (Jugoslavije prim. aut) je bio prilika za sve da imamo bolji i dostojanstveniji život.

Ali sve nije baš za svakoga. Jedan mali broj ljudi je jako dobro profitirao iz rata i ubrzane tranzicije. Bilo je mnogo žrtava, ranjenih, raseljenih, društva su osiromašena, ali bilo je i onih koji su nakon rata izašli sa velikim kapitalom. Mislim, ipak da to nijesu srećne pare.

Za razliku od većine javnih ličnosti u Srbiji vi ste žestok kritičar tamošnje vlasti. Da li Vam na neki način dosadi da budete stalno u ulozi kritičara i česti gost kritički nastrojenih medija prema Vučiću i da li je ta borba „donkihotovoska“ jer se godinama faktički ništa ne mijenja a kritička javnost gotovo da na postoji?

„Donkihotovska“ jeste. Onog momenta kada je politika agresivno ušla u moj posao u sport na način da je počela više nego ikad da kadrira i stavlja „ljude od povjerenja“ na odlučujuće funkcije u klubovima, morao sam da reagujem.

U Srbiji ne postoji sistem finansiranja vrhunskog sporta niti mogućnost da sport bude profitabilan kao ponegdje u Evropi.

Karte nijesu skupe kao u razvijenijim zemljama, televizijska prava nijesu značajna. I onda država mora da nađe način da finansira sport kao što finansira kulturu, zdravstvo, školstvo koji takođe nijesu profitabilne djelatnosti. U Srbiji to nije izgrađeno. Vučić je čovjek koji voli sport, ali prije svega voli Crvenu Zvezdu. Svojim dolaskom na funkcije navijački se ponašao.

Naravno da je dozvoljeno da predsjednik ili premijer navijaju za neki određeni klub ali moraju da budu državnici. Evo ja koji volim Partizan da sam kojim slučajem teoretski neki predsjednik dao bi Partizanu 51 a Zvezdi 49 odsto. A dolaskom ove vlasti Partizan je sveden na efemernog protivnika Zvezde koji se zadržava na drugoj poziciji u svim sportovima.

Recimo, 2012. kada je SNS preuzeo vlast, Partizan je bio prvak u svim sportovima a prošle godine je osvojili su titulu u kuglanju. To, ipak nije slučajno. To se doziralo finansijskim sredstvima iz tokova vidljivog novca ali i iz sive ekonomije Zvezda je došla u neuporodivo bolju poziciju.

U Partizanu su pravljene uprave koje će da mirno podnesu takav tretman.

Ja sam se kao predsjednik Jugoslovenskog sportskog društva Partizan poslije nekoliko sastanaka sa vlašću koji su u početku dali neki rezultat, a poslije ne, malo po malo počeo da obavještavam javnost do kraja šta se dešava.

Pošto je u Srbiji vlast toliko osjetljiva na bilo kakvu vrstu kritike postao sam neprijatelj te vlasti i neko ko nije mogao u košarci da radi, kada je rečeno predsjedniku Košarkaškog kluba da neće dobiti više „banke“ sponzorstva dok sam ja trener.

Prosto, ta vlast davanjem ili nedavanjem para ovom ili onom mediju, reguliše nagrađuje i kažnjava i sprovodi tu diktaturu.

Ne bih se previše miješao u politiku da se ona nije umiješala u moj posao, u sport. Naravno, prepoznajući određene manevre u sportu počeo sam da sumnjam da se dešavaju po sistemu spojenih sudova i na drugim mjestima u društvu , pa sam zbog toga pažljivije prateći, neka dešavanja i prepoznao. Apsolutno ne mogu da prihvatim neke stvari i način na koji se sve to kontroliše i vodi kadrovska politika.

Onda, postoje sve priče o patriotizmu. I ovo što se radi sa Kosovom. Doduše, tu nije laka pozicija ni jedne pa ni ove vlasti.

Nalaze se u već zadatoj, teškoj situaciji. Da li su mogli bolje da se ponašaju i poštenije, sigurno su mogli bolje da informišu javnost a ne da spinuju. Na sve to se nadovezuje prodaja resursa. Recimo hektar zemljišta PKB-a u Beogradu koštao je jeftinije nego što je Rumunija rentirala hektar na određeni period. Takođe ovo sa Rio Tintom i cjelokupno ponašanje…

To mogu samo da prihvatim ako smo mi okupirani pa neko u okupaciji, kao nekad što je radio Ljotić, pokušava da na svoj način spase što se spasiti može. Ovako, apsolutno ne mogu da prihvatim. Taj Rio Tinto, recimo, treba da dovede do strašnog zagađenja. Kakav je to patriotizam?

Ako je to tolika zarada koliko pričaju, zašto onda mi to ne bismo eksploatisali. Vjerovatno bi mi onda više pazili da ne dođe do ekološke štete. Drugo, veću bi zaradu napravili, zašto onda dajemo nekom drugome da zarađuje? Mada, meni je jasno zašto se to daje. Još jednom naglašavam, ako smo okupirani to je jedino što bih mogao u ovakvoj situaciji da shvatim, prihvatim i podnesem…

Leave your vote